Autor: Rodoljub Šabić
U samo par dana sa „fronta" borbe za privatnost (elektronskih) komunikacija stigle su dve veoma zanimljive vesti.
Prva je stigla iz Vašingtona. Osam najuticajnijih i najmoćnijih kompanija u oblasti elektronskih komunikacija "Gugl", "Epl", "Fejsbuk", "Tviter", AOL, "Majkrosoft", "Linktin" i "Jahu" uputilo je zajedničko otvoreno pismo predsedniku Baraku Obami i Kongresu SAD. U pismu traže da se ograniči špijuniranje njihovih korisnika i uvede stroga kontrola aktivnosti tajnih službi i ocenjuju da je neophodno reformisati praksu nadzora širom sveta jer se u mnogim zemljama ravnoteža pomerila u korist „države" a na štetu ljudskh prava.
Ova, koliko do juče neverovatna vest, sudeći po komentarima u okviru socijalnih mreža i na blogovima, je kod nas, a uostalom i u dobrom delu sveta dočekana sa skepsom. Skepsa, naravno, ni slučajno nije bez razloga. Jer, činjenica je da je do „buđenja svesti" o potrebi bolje zaštite ljudskih prava došlo tek nakon „eksplozije bombe" koju je aktivirao Edvard Snouden otkrivši javnosti da američke vlasti imaju direktan pristup serverima ovih kompanija, pored ostalog, zahvaljujući tajnom sporazumu s njima. Stepen njihove kolaboracije sa američkom tajnom službom u akciji koja je čak i sa stanovišta pravnog porekta SAD veoma kontraverzna a koja je bez sumnje direktno suprotna standardima prihvaćenim u ustavima i zakonima velikog broja zemalja čiji su građani takođe bili predmet ove akcije, zaista je kompromitantna i predstavlja više nego dovoljan razlog za gubitak poverenja korisnika. Zbog toga je, umesto brigom za ljudska prava, potez velike osmorice mnogo logičnije objašnjavati egoističnim, komercijalnim motivima. U poslu u kome su oni „glavni" obrću se stotine, čak i hiljade milijardi dolara i gubitak poverenja korisnika, makar i samo delimičan, može da košta „zastrašujuće" mnogo novca.
Ali, u vezi sa ovom vešću glavna stvar nije motiv. Odnosno, mnogo je važnije, bez obzira na motive, ono što u pismu piše. A piše:
1. Ograničiti ovlašćenja vlada za prikupljanje informacija o korisnicima. Obaveštajne agencije moraju da se rukovode strogim zakonima prilikom prikupljanja informacija,
2. Nezavisni sudovi treba da ih kontrolišu, a sve bitne presude moraju pravovremeno da se obelodane i izlože sudu javnosti,
3. Transparentnost nalaže da vlade dozvole kompanijama da objave broj i prirodu zahteva za pristup informacijama,
4. Vlade ne smeju da ograničavaju pristup koje kompanije ili pojedinci imaju legalno dostupnim informacijama van zemlje,
5. Vlade moraju da usklade zakone o nadzoru komunikacija, odnosno prikupljanju informacija.
Sve, pogotovo ovo poslednje je važno. Problem je postao globalan i nužno je suprotstavljati se na globalnom nivou. Zato je jako važna druga vest. Stigla je iz Londona a objavio je „Gardijan" (koga je inače zbog objavljivanja Sonudenovih informacija NSA označila kao „pomagača terorista"). Vest je to da će otvoreno pismo osam velikih provajdera biti praćeno i peticijom koju je potpisalo više od 500 vodećih svetskih pisaca uključujući i pet nobelovaca koji upozoravaju da aktivnosti bezbednosnih agencija, koje podrazumevaju pristup komunikacijama milijardi ljudi, podrivaju demokratiju i da se to mora suzbiti novom međunarodnom poveljom. Potpisnici su pisci iz čak 81 zemlje među njima su imena poput Margaret Atvud, Orhana Pamuka, Gintera Grasa, Arundati Roja, Mihajla Šiškina...
Ovakvi ljudi se u ovakvom broju okupljaju samo oko veoma važnih ideja. Zaista je važno, krajnje je vreme da se kaže ono čuveno - „Car je go". Da se konstatuje da je „sistem bezbednosti" u kome su svi ljudi "sumnjivi" kao „teroristi i kriminalci koji ugrožavaju slobodu, demokratiju i ljudska prava" - očita besmislica. I da u istom kontekstu zapravo, s mnogo razloga mogu biti sumnjivi samo oni koji insistiraju na uspostavljanju i funkcionisanju takvog „sistema".
(Manje-više istovetni tekst, samo pod naslovom „Serveri u službi tajnih službi", objavila je današnja „Politika", ali mi je izgledalo zanimljivo da ga podelim i s drutvom s bloga.)