Autor: Rodoljub Šabić
Hapšenje Darka Šarića je ovih dana "hit" tema za manje-više sve medije. Većina se doduše bavi uglavnom "važnim" informacijama iz "pouzdanih izvora", tipa - "voli da čita knjige" ili "jeo je paštetu" ili "uskoro će reći ko ga je prodao" ili "da je hteo srušio bi Vladin avion". Ali, bar neki nastoje da aktuelizuju temu koja (sigurno ne samo meni) izgleda zanimljivije - "pranje novca" (narko kartela) kroz proces privatizacije ili na druge načine, čak eventualno i kroz finansiranje političkih stranaka.
A već samo pominjanje "pranja novca" uvek me podseti na to da je pre tačno 4 godine (povod je bila upravo «eksplozija» informacija o participaciji fantastičnog bogatstva Šarićevog narko kartela u privatizaciji naše privrede), naša javnost imala priliku da se suoči sa jednim neverovatnim, (da baš ne kažem tragikomičnim) primerom komunikacije dva organa vlasti.
Tada, u martu 2010. Uprava za sprečavanje pranja novca je javno iznela ocenu da se u Srbiji, i to mahom kroz privatizaciju "opere" preko 1.700.000.000 evra godišnje. Nisu, nažalost, iako bi valjda bilo logično, iznosili nikakve podatke o tome koliki je iznos otkrivenog i sprečenog «pranja». A procena iznosa uspešnog «pranja» novca bila je zaista šokantna - negde na nivou četvrtine državnog budžeta!
Reagovala je Agencija za privatizaciju da obavesti javnost da je ona istoj toj Upravi za pranje novca godinama dostavljala "gomilu" (1769!) zahteva za proveru podataka o sumnjivim klijentima i transakcijama, ali bez efekta. U stvari, tako su rekli, povratna informacija stigla je samo u jednom slučaju!
Pa je odgovorila Uprava saopštenjem da od jula 2008. ona od Agencije za privatizaciju nije dobila nijedan zahtev za proveru. Agencija, tako su rekli, u tom periodu nije ni jednom izrazila sumnju u poreklo novca ili kredibilitet nekog učesnika u privatizaciji.
Pa je Agencija kategorički ponovila da je Upravi podnela ukupno 1769 zahteva, poslednji, naglasili su, bukvalno pre nekoliko dana!! I.. - game is over, nakon toga prekinuta je "komunikacija".
Ovo je, čak i za naše prilike bilo previše, pa sam se i tada, pre 4 godine javno zapitao - šta sad? Hoće li odgovorni oceniti da je «najbolje» da se na stvar «stavi tačka»? Da se ne bavimo «sitnicama» kao što je (ne)postojanje 1769 «tamo nekakvih» zahteva. Da se bavimo «ozbiljnim stvarima» da «gradimo sistem», a da se ne bavimo «lovom na veštice».
Sada je mart 2014. Prošle su 4 godine. I ...?
Dobro je što smo u poziciji da se možemo nadati da će pravosuđe dati prave odgovore na pitanja u vezi sa sudbinom Šarića i njegovih "uspešnih akvizicija". Ali, ono nam sigurno ne može dati odgovore na neka pitanja čiji značaj prevazilazi granice svakog pojedinačnog slučaja.
A lakoća sa kojom se govori o ogromnim iznosima opranog novca, navedeni (i pretpostavljeni) primeri «saglasnosti» važnih «karika u lancu» mehanizma za sprečavanje pranja novca i maksimalna tajnovitost delovanja nekih od njih ("opravdana" razlozima "veće efikasnosti"), morali bi da podsete na to da je krajnje vreme (odavno je bilo) da se dobije odgovor na pitanje - Kakvi su zaista efekti delovanja našeg "sistema" za sprečavanje pranja novca? Javnost nekako i nešto "zna" da ga "gradimo" već deceniju, kao i da nije nimalo jeftin, naprotiv. Veoma malo, samo ponešto zna o tome da je, sa stanovišta Ustavom zajamčenih ljudskih prava, (jer dozvoljava veoma značajne prodore u privatnost građana) blago rečeno, poprilično kontraverzan. I gotovo ništa ne zna o njegovim rezultatima. A bez sumnje ima pravo da zna sve.