Svaki dan poslije podne, kad su se vraćala iz škole, odlazila su djeca i igrala se u
divovu vrtu.
Bio je to velik, lijep vrt, s mekom, zelenom travom. Pogdjegdje u travi raslo je krasno
cvijeće poput zvijezda, a bilo je tu dvanaest bresaka koje su se s proljeća rascvjetavale
nježnim cvjetovima rumene i biserne boje, a ujesen rodile bogatim plodom. Ptice su sjedile
na drveću i tako slatko pjevale da su djeca zastajala u igri i slušala ih. – Što smo mi sretni
ovdje! – dovikivala su jedno drugome.
Jednoga se dana vratio div. Bio je u pohodu kod prijatelja svojega ljudoždera i
proživio s njim sedam godina. Kad je proteklo sedam godina, bio je izgovorio sve što mu je
imao reći, jer nije im bio silan razgovor, pa je odlučio da se vrati u svoj dvor. Kad je stigao,
spazi djecu kako se igraju u vrtu.
– Što vi tu radite? – zavikne im jako otresitim glasom i djeca pobjegnu.
– Moj vrt moj je vrt – reče div – svatko to razabire, a ja ne dopuštam nikome da se igra
u mojem vrtu osim mene samoga.
Tako je digao uokolo visok zid i metnuo ploču s opomenom:
PREKRŠITELJI BIT ĆE KAŽNJENI.
Bio je on jako sebičan div.
Sirota se djeca nisu sada imala gdje igrati. Pokušali su se igrati na cesti, ali cesta je bila
vrlo prašna i puna tvrda kamenja, a to im se nije mililo. Kad im se svrši škola, obilazili su
oko visokoga zida i razgovarali o krasnom vrtu za zidom. – Što smo bili sretni tamo –
govorili su jedan drugome.
Onda svanulo proljeće i sav se kraj prekrio sitnim cvijećem i sitnim pticama. Jedino u
vrtu sebičnoga diva bila je svejednako zima. Ptice nisu marile da pjevaju u vrtu kad u njem
nema djece, a drveće zaboravilo cvasti. Jednom provirio iz trave krasan cvijet, ali kad je
opazio ploču s opomenom, rastužio se zbog djece i opet šmugnuo natrag u zemlju te
zaspao. Jedini kojima je prijalo bili su snijeg i mraz. – Proljeće je zaboravilo na ovaj vrt –
klicali su – mi ćemo dakle živjeti ovdje cijele godine.
Snijeg prekrio travu velikim svojim bijelim pokrovom, a mraz posrebrio sve drveće.
Onda pozvaše vjetar sjevernjak da se nastani s njima i on je došao. Umotao se u krzno,
rikao cio dan po vrtu i otpirivao dimnjake. – To je divno mjesto – reče on – moramo
pozvati tuču da nas pohodi.
Tako je došla tuča. Svaki je dan tri sata treskala u krov na dvoru dok nije porazbijala
škriljeve pločice, a zatim je oblijetala oko vrta koliko god je brzo mogla. Bila je u sivoj
odjeći a ledena daha.
– Ne razumijem zašto proljeće ovako kasni – reče sebični div sjedeći kraj prozora i
gledajući svoj hladni bijeli vrt; – nadam se, promijenit će se vrijeme.
Ali nije bilo proljeća, pa ni ljeta. Jesen je urodila u svakom vrtu zlatnim plodom, ali
nije urodila u divovu vrtu. – On je presebičan – govorila je jesen.
Tu je dakle uvijek bila zima, pa su vjetar sjevernjak i tuča i mraz i snijeg obigravali
između drveća.
Jednoga je jutra div ležao budan u krevetu pa začuo neku ljupku svirku. Zvučala mu je
u ušima tako slatko te je pomislio da prolaze kraljevi glazbenici. A zapravo je samo mala
konopljarka pjevala pod prozorom, ali div već odavno nije čuo ptičju pjesmu u svojem vrtu
i učinilo mu se da je to najkrasnija svirka na svijetu. Tuča prestala obigravati iznad njegove
glave, vjetar se sjevernjak okanio rike, a kroz otvoreni prozor zamirisao divan miris. –
Mislim da napokon sviće proljeće – reče div te skoči iz kreveta i pogleda kroz prozor.
Što je vidio?
Vidio je najljepši prizor. Kroz malu rupu u zidu ušuljala se djeca i sjede na granama
drveća. Na svakom drvetu vidi malo dijete. A drveće se toliko veseli što su mu se vratila
djeca da se osulo cvijećem i milo se uzmahalo granama iznad dječjih glava. Ptice lete i
cvrkuću blaženo, a cvijeće izviruje iz zelene trave i smije se. Bio je dražestan prizor, a samo
je u jednom kutu još zimovala zima. Bio je to najdalji kut u vrtu, a tamo je stajao malen
dječak. Toliko je malešan bio da se nije mogao popeti na granu, nego je obilazio oko drveta
i gorko plakao. Bijedno je drvo sveudilj bilo pokriveno mrazom i snijegom, a sjevernjak je 32
puhao i rikao iznad njega. – Penji se, mališu – reče drvo i sagne svoje grane koliko god je
moglo, ali dječak je bio premalen.
A divu se razblažilo srce kad je to vidio. – Što sam bio sebičan! – reče on – sada znam
zašto proljeće nije htjelo osvanuti. Dići ću bijednoga mališana na vršak na drvetu, a onda ću
srušiti zid i moj će vrt biti dječje igralište do vijeka.
Zaista se jako rastužio zbog onog što je uradio.
Odšuljao se dakle dolje, otvorio tihano vrata i otišao u vrt. Ali kad su ga djeca spazila,
uplašila se tako da su pobjegla i u vrtu nastala opet zima. Jedino mališan nije utekao jer su
mu oči bile pune suza i nije vidio da div dolazi. A div se prokrao njemu iza leđa, prihvatio
ga nježno na ruku i popeo ga na drvo. A drvo se odmah rascvalo, ptice došle i zapjevale na
drvetu, a mališan raširio ruke, ogrlio diva i poljubio ga. A druga djeca, kad vidješe da div
nije više opak, dohrlila natrag, a s njima došlo i proljeće.
– To je sada vaš vrt, mala dječice – reče div te uze veliku sjekiru i sruši zid. A kad je
svijet u dvanaest sati odlazio na trg, vidio je diva kako se igra s djecom u najkrasnijem vrtu
što su ga ikada vidjeli.
Cio dan su se igrali, a uvečer došli k divu i zaželjeli mu laku noć.
– Ali gdje vam je vaš mali drug? – reče on – onaj dječak što sam ga popeo na drvo.
Div ga je volio jer ga je dječak poljubio.
– Ne znamo – odgovoriše djeca – otišao je.
– Morate mu reći neka sutra zacijelo dođe – reče div.
Ali djeca mu rekoše da ne znaju gdje on stanuje, a nikada ga prije nisu vidjeli; i div se
jako ražalosti.
Svako poslije podne, kad završi škola, dolazila su djeca i igrala se s divom. Ali nije se
više javljao onaj mališan, kojega je div volio. Bio je jako prijazan svoj djeci, no ginuo je za
svojim najboljim malim prijateljem i često je govorio o njemu.
– Što bih ga volio vidjeti! – znao je govoriti.
Protekoše godine, a div je jako ostario i oslabio. Nije se više mogao igrati s djecom,
nego je sjedio u velikom naslonjaču, gledao djecu kako se igraju i divio se svojemu vrtu.
– Imam mnogo krasna cvijeća – govorio je – ali djeca su među svim cvijećem
najkrasnija.
Jednoga zimskoga jutra, kad se oblačio, pogledao na prozor. Nije sada mrzio zimu jer
je znao da to samo proljeće sniva, a cvijeće otpočiva.
Odjednom on u čudu protare oči pa gleda te gleda. Zaista je bio divan prizor. U
najdaljem kutu u vrtu osulo se jedno drvo ljupkim blijedim cvjetovima. Grane su mu
sasvim zlatne, s grana mu vise srebrni plodovi, a pod drvetom stoji mališan, kojega on voli.
Sav radostan strči div dolje u vrt. Pohrli travom i priđe djetetu, a kad mu je pristupio,
zacrvenjelo mu se lice od gnjeva i on reče: – Tko se usudio raniti te?
Jer na djetinjim su dlanovima bili bilježi dvaju čavala, a bilježi dvaju čavala bili su na
malim nožicama.
– Tko se usudio raniti tebe? – zaviče div – reci mi da trgnem svoj veliki mač i da ga 33
ubijem.
– Ne! – odgovori dijete – to su rane od ljubavi.
– Tko si ti? – zapita div i silan ga strah zaokupi i on klekne pred dijete.
A dijete se osmjehne divu i reče mu: – Ti si mi dopustio jednom da se igram u tvojem
vrtu; danas ćeš ti sa mnom u moj vrt, u raj.
A kad su poslije podne dotrčala djeca, nađoše diva gdje mrtav leži pod drvetom, sav
pokriven bijelim cvjetovima.
beleske na margini:
Kada se pre nešto više od sto godina pojavio prvi film (1895. godine u Parizu, film „Ulazak voza u stanicu“ braće Limijer) niko nije mogao ni da nasluti njegov budući razvoj niti kasniji uticaj, pojavu igranog, narativnog i zvučnog filma.