Jagošev odlazak me je ponovno naveo na razmišljanje o univerzalnim ljudskim vrednostima poput ljubavi, saosećanja, humanosti i solidarnosti. Često se dešava da ove vrednosti, iako su važne, prolaze neprimećene u svakodnevnoj užurbanosti. Ovog puta sam odlučio da im posvetim više pažnje.
Kako izgleda četvrtak jednog pozorišnog reditelja?
Budi se rano u svom stanu, smještenom u nekoj od skrivenih beogradskih ulica, nedaleko od svog pozorišta. U bade mantilu, uz šolju crne kafe i cigaretu, posmatra krošnju drveća koja se nadvija pored prozora i osluškuje grad koji se budi. Razmišlja o onome što ga očekuje tokom dana. Tuširanje, lagani doručak, oblačenje. Uvek sam zamišljao da nanosi parfem koji miriše na nešto aristokratsko i intelektualno... parfem koji tek kada se prožme mirisom duvana dobija svoj konačni "oblik".
Danas odlazi na posao ranije jer priprema predstavu koja zahteva komplikovanu produkciju, gde se koristi specijalna tehnika svetlosti i zvuka.
U ovo doba godine uvek nosi svoje tamne naočare, duboke cipele, mantil i šal koji je kupio u Londonu pre tri godine.
Sigurno kroči u pozorište i javlja se portiru uz par pitanja (da li su stigli oni iz...).
U 10 sati stiže ostatak ekipe, a u 10:30 glumci.
Tada se uroni u svoj svet.
Oko 14:30, ručak u obližnjoj kafani sa direktorom pozorišta. Imaju svoj sto u uglu.
Kasnije odlazi gradskim prevozom do istorijskog arhiva Beograda da potraži neke informacije koje mu trebaju za predstavu.
Negde oko 18h se vraća u stan. Tuširanje, bade mantil, čašica konjaka. Seda za svoj radni sto, pali stonu lampu koju je nasledio od svog oca koji je bio advokat i počinje da piše.
Negde oko 23 časa, na adresi Palmotićeva 20, kroz gustu krošnju jednog jasena i kroz delimično spuštene roletne, jedno svetlo se gasi.