Ovih je dana predsednik Nikolić u nekoliko navrata obznanio da intenzivno radi na svojoj novoj platformi za rešavanje kosovskog problema i da taj tekst predstavlja njegov predlog "konačnog rešenja". Po tvrdnji predsednika, mi se nalazimo na ivici i "svako naše sledeće popuštanje moglo bi da znači da smo se prećutno sa mnogo čime saglasili". On nagoveštava i da će o svom predlogu prvo razgovarati s premijerom i Vladom.
"Ako ne postignemo jedinstvo, ja više ništa ne mogu da učinim za Kosovo jer u mojim rukama nije ni spoljna ni unutrašnja politika", kaže Nikolić.
Pre svega, govoriti o "konačnom rešenju", po mom sudu, nije uputno iz nekoliko razloga, od kojih je najbitniji onaj koji kaže da u politici nikada ništa nije konačno, pa čak ni u onoj velikoj, geostrateškoj. Ovakav fatalizam treba izbegavati i zato što je on lingvistički snažno povezan sa konačnim rešenjem jevrejskog pitanja u vreme nacizma i takav vokabular para uši i izaziva odbojnost svakog svetskog državnika kome izjava predsednika Srbije dođe na sto.
Na predsedničkim izborima 2012. Nikolić je pobedio kao predsednik SNS-a. Ni Ustav ni zakoni nisu mu branili da svoj predsednički mandat odradi bivajući paralelno i predsednik SNS-a. Svojom voljom ili marketinškom strategijom napustio je SNS i time sebi oduzeo poluge vršenja vlasti.
Oko nadležnosti predsednika, inače, postoje nedoumice. S jedne strane, zahvaljujući direktnom glasanju, predsednik ima pun i neprikosnoven legitimitet, a s druge strane, Ustav je maglovit oko njegovih ingerencija. Postoji škola mišljenja koja kaže da je predsedniku dozvoljeno sve što Ustavom nije izričito zabranjeno. Rečenicu koja kaže: "Predsednik predstavlja Republiku Srbiju u zemlji i inostranstvu", ta škola tumači upravo suprotno Nikolićevoj tvrdnji da u "njegovim rukama nije ni spoljna ni unutrašnja politika". S druge strane, postoji i tumačenje koje potiče iz "građanskog" društva, po kome predsednik ne krši Ustav jedino ako ne radi apsolutno ništa.
Činjenica da svaki kandidat za predsednika u izbornoj kampanji iznosi politički program na konto koga biva izabran direktnom voljom većine birača preteže u korist prvog tumačenja.
Vratimo se na temu "konačnog rešenja". Predsednik najavljuje da njime "niko neće biti zadovoljan". I kaže, otprilike, da će platforma biti način da utvrdimo "da li nas EU hoće ili neće".
EU je mnogo puta rekla da nas hoće, ali neće da joj uvozimo probleme. Dakle, rekla nam je da u direktnoj komunikaciji pronađemo modus vivendi, koji za EU neće biti glavobolja poput kiparske, što Srbija upravo i radi kroz dijalog s Prištinom.
Zato, aktuelna Nikolićeva kampanja zbunjuje na nekoliko nivoa.
Prvo, nije korektno da predsednik izađe sa svojom idejom, ogradi se tvrdnjom da nije nadležan za njeno sprovođenje (već samo za "iznošenje stavova") i natovari čitav teret drugome na leđa. Jedino prihvatljivo bilo bi da kaže: "Evo mog plana za koju ću se JA, predsednik Srbije, boriti svim političkim, mirnim i diplomatskim sredstvima." Ovako, Nikolić pere ruke po principu "rekoh i spasih dušu svoju" zadajući premijeru domaći zadatak, pa ako ovaj odbije, izdao je Srbiju, a ako prihvati i ne uspe, onda je - izdao takođe.
Srbiji nisu potrebna "konačna rešenja" koja se nikome neće dopasti i koja će isterivati EU na čistac jer ona za svoj cilj nemaju rešavanje kosovskog problema, već blokiranje EU integracija. U tom smislu, čitava konstrukcija na ozbiljan način potkrepljuje tezu da je Tomislav Nikolić danas najjača i najopasnija opozicija Vučiću i njegovoj proevropskoj politici. U postojećoj konstelaciji snaga, ovo nikako nije Nikolićevo i Vučićevo personalno pitanje, već je strateški sukob čiji loš ishod može, u civilizacijskom smislu, pogubno da utiče na budućnost svih nas.
Bez obzira na to što tako prokleto malo nas to razume.
Objavljeno u Našim Novinama 27.12.2014.