Pre nekoliko godina bio sam u Bugarskoj. Posle jednog od sastanaka, sedim u kolima zajedno sa kolegom iz kabineta bugarskog predsednika. Radio je uključen. Svira nekakva zabavna muzika, Madona, Rijana i slično. Bugarin i ja ćaskamo lako se sporazumevajući svako na svom jeziku. Onda naš razgovor prekine pesma na srpskom.
"Ceca!", kaže Bugarin uz osmeh. "Mnogo dobra, Ceca!"
Novosađani, za Srpsku novu godinu, imali su, za razliku od mog bugarskog prijatelja, ambivalentniji odnos prema njoj. Neki su ispisivali grafite po zidovima sa porukom "Nije ovo Žitorađa", u potpisu "Mlada Vojvodina". Za razliku od "Mlade Bosne", "Mlada Vojvodina" se pri izboru neprijatelja pokazala nešto manje ambicioznom. Srećom.
Na samom dočeku, tridesetak hiljada pripadnika neke druge mlade Vojvodine odlično se zabavljalo na koncertu srpske folk zvezde. Na društvenim mrežama šnjur su odneli oni koji su imali potrebu da dokažu da Tviter takođe nije Žitorađa.
O čemu se tu u stvari radi? Da li u Novom Sadu neko ispisuje grafite s porukom "Nije ovo Žitorađa" i kada u njemu boravi Ivica Dačić? Da li kada Miroslav Ilić ima koncert u Spensu na zidovima piše "Ovo nisu Mrčajevci"?
Imam još pitanja: da li je odijum koji je pobudio Cecin novogodišnji koncert u NS estetske ili političke prirode? Ili je možda u pitanju šovinizam? Da li se "mladovojvođani" protive muzičkom žanru ili moralnim vrednostima koje on (odnosno ona - Ceca) simboliše? Zašto u drugim gradovima naše zemlje, kad nastupaju Goran Bregović i Vlada Georgiev, niko ne protestuje protiv Sarajeva, odnosno Herceg Novog?
Ceca je tu, očigledno, potpuno zasebna priča. Kritika, tačnije, mržnja koja joj se upućuje nije posledica ni muzičkog žanra, ni njenog umetničkog postignuća u okviru tog žanra. Ne verujem da je protest protiv nje samo odraz težnje nekih ljudi da se "odupru turbo-folk kulturi i vrednostima koje ona natura" jer taj je muzički žanr pre više od deceniju postao domaći mejn strim, postao domaći pop proizvod koji na kolena baca Bugare, na kome nam potajno zavide Hrvati i koji u egzaltaciju dovodi Slovence.
Na društvenim mrežama obitava hor koji će na svako pominjanje Cecino otpevati refren koji kaže da je ona "žena ratnog zločinca" i da se "nikada nije ogradila" od njegovih aktivnosti. Takođe, porede je s Tompsonom.
Sve tri zamerke su neprimerene. Za razliku od Tompsonovog neoustaškog opusa, Ceca nikada nije otpevala nijednu reč koja bi pozivala da se bilo ko obesi na vrbu. Ne postoji intervju ili javni nastup u kom je pozivala na nacionalnu mržnju. A koliko je meni poznato, Srbija je prihvatila civilizacijski pristup po kome ne postoji kolektivna krivica i po kome članovi porodice ne snose krivicu svog roditelja, rođaka ili supružnika.
Da li to onda znači da je Ceca kao oličenje turbo dezintegracije srpskih kulturnih (i ostalih) vrednosti devedesetih kriva za njih? Da li njenim stavljanjem na stub srama vršimo diverziju grandšouizovane kulturne matrice? Da li će Cecinim isterivanjem sa gradskih trgova nestati potreba da ličimo na junake iz neprekidnih audicija za narodne pevače?
Greše oni koji misle da se ukus mladih može nametati silom i preko noći. Na Cecine koncerte niko ne dolazi organizovano i uz dnevnicu. Oni koji je vole, vole je jer im imponuje njen način života, ali još više zato što im njene pesme nešto znače, relevantne su im.
Mladi ljudi su u stalnoj potrazi za objektom svog interesovanja. Ako im neko drugi ponudi ono što govori njihovim jezikom, oni će to naći. Napad na Cecu služi jedino za zadovoljenje frustracija i smanjenje griže savesti zbog lične pasivnosti. To je kao kad opozicija misli da je, ne radeći ništa, postigla smisao svog postojanja psovanjem Vučića.
Objavljeno u Našim Novinama 24.1. 2015.