Postoje porazi i oni su deo svake egzistencije, bilo da su u pitanju društva, države, narodi, male društvene grupe ili svako od nas pojedinačno. No, nisu svi porazi isti. Postoje u istoriji brojni primeri kad je poraz uslov napretka jer je otrežnjujući i upućuje ljude na promenu ponašanja i svesti kao ključnih uslova boljega u budućnosti. Nemačka je tu najbolji i najslikovitiji primer.
Danas, u vreme kad Evropa obeležava i proslavlja sedamdeset godina od pobede nad fašizmom i na vrednostima te pobede gradi celokupnu arhitekturu modernoga života, u Srbiji se rehabilituje Dragoljub Draža Mihajlović, četnički komandant, koga se još 1944. odrekao i Kralj Petar, u čije je ime on okupljao svoje četnike i stavio se u službu fašističkih okupatora.
Nije mi namera da sada u ovom tekstu navodim sve dokaze i primere očite kolaboracije, kvislinšta i zločina počinjenih od Mihailovića i njegovih četnika, jer je to u literaturi izuzetno detaljno i temeljno obrađeno, a sudska istina dokazana u procesu vođenom polovinom 1946. godine.
Želeo bih da skrenem pažnju na nešto drugo jer je istorijska i sudska istina utvrđena. Na revizionizam istorije i glupavo „popravljanje prošlosti“ zbog nacionalističkog diskursa i njegove narcističke potrebe za izmišljanje i ulepšavanje sopstvenog odraza u ogledalu.
Revizija istorije, a osobito revizija istorije Drugog svetskoga rata je u Srbiji, ali i na celokupnom prostoru bivše jugoslavije, društveno – politički, kvazinaučni, a sudeći po onome što se dogodilo danas i kvazi – sudski fenomen.
Odnos prema nasleđu Drugog svetskog rata, odnosno prema partizanskom i četničkom pokretu, ključan je aspekat istorijske politike tranzicijskih režima nakon 2000. Sprega između akademskog istorijskog revizionizma i državne revizije prošlosti postaje vidljiva tokom prvih godina prve decenije 21. veka, da bi kulminirala 2009. osnivanjem dve revizionističke državne komisije za preispitivanje događaja koji su se odigrali krajem i nakon Drugog svetskog rata na tlu Srbije s namerom kriminalizovanja pobedničke strane u ratu (Državna komisija za utvrđivanje okolnosti pogubljenja Draže Mihailovića i Državna komisija za tajne grobnice). Ova sprega postala je najočiglednija tokom medijske kampanje „Otkopavanje istine“, pod okriljem Ministarstva pravde, Instituta za savremenu istoriju i provladinih medija, koja je započela uoči osnivanja ove dve komisije. U radu komisijâ i u navedenoj medijskoj kampanji (2009-2012) najzapaženiju ulogu odigrali su upravo predstavnici revizionističke istoriografije. U međuvremenu je Narodna skupština izglasala Zakon o rehabilitaciji (2006) kojim je omogućena sudska rehabilitacija svakog lica za koga bi sudsko veće zaključilo da je lišeno života ili nekih prava iz političkih i ideoloških razloga, što je omogućilo sudsku rehabilitaciju jednog broja ličnosti koje su odigrale negativnu istorijsku ulogu ili su bile saradnici okupatora. Pojedini akademski istoričari su podržali zakon i njegovu primenu. Nakon smene Demokratske stranke i dolaska Srpske napredne stranke na vlast, zvanična istorijska politika udaljava se od tema Drugog svetskog rata i istorije socijalističke Jugoslavije, a difamacija NOB i SFRJ manje je prisutna, iako je novi režim u određenim aspektima činio jasan kontinuitet u pogledu istorijske politike prethodnog režima. Međutim, jedna od dve navedene državne komisije je samoukinuta dok je druga ima nedefinisan status.
Predsednik Tomislav Nikolić, u govoru na vojnoj paradi prilikom prošlogodišnje proslave 70 godina od oslobođenja Beograda nije se udostojio da pomene ime jugoslovenske vojske koja je oslobađala Beograd, kao što se nije usudio da pomene ime njenog vrhovnog komandanta, ali i ime države čiji je Beograd bio glavni grad tokom većeg dela 20. veka. Iz Nikolićevog govora proizilazi da je oslobođenje Beograda rezultat zajedničke borbe srpskog i ruskog naroda, što predstavlja grubo prekrajanje prošlosti, s obzirom na činjenicu da su u borbama za oslobođenje Beograda učestvovali pripadnici svih jugoslovenskih naroda (sem Srba, naročito Hrvati i Crnogorci, ali i nekoliko stotina Italijana), kao i pripadnici mnogih sovjetskih naroda (sem Rusa, naročito Ukrajinci). Ignorisanje činjenice da je u borbama za oslobođenje grada poginuo velik broj mladića i devojaka iz svih delova Jugoslavije odraz je uskogrudosti jednog nacionaliste. Međutim, mišljenja sam da i pored neprimerenog govora predsednika Nikolića i nekih drugih spornih aspekata ove proslave, zvanična proslava oslobođenja Beograda imala je pozitivne posledice, pogotovo u medijskoj sferi. U poslednjih četvrt veka nijedna godišnjica oslobođenja Beograda nije bila propraćena sa toliko javnih događanja, izložbi, medijskih napisa i drugih oblika podsećanja na oslobođenje. Ukoliko uzmemo u obzir da su u zadnjih dve decenije u medijima bili vrlo glasni zagovornici teze da je Beograd 20. oktobra 1944. navodno ponovo bio okupiran, upadljivo je da je njihov glas tih dana bio vrlo utišan ili nepostojeći.
Draža Mihailović je osuđen na smrt na osnovu komandne odgovornosti za ratne zločine i kolaboraciju njemu podređenih vojnih snaga. Mihailović je bio odlično obavešten o obe ove negativne pojave pri čemu je izuzetno retko sankcionisao krivce za zločine. Mihailović je štabovima potčinjenih jedinica naređivao i sugerisao nemilosrdno uništavanje komunista i njihovih simpatizera, kao što je naređivao i sugerisao izvođenje vojnih operacija i akcija koje su rezultirale zločinima nad civilnim stanovništvom ili su podrazumevale aktivnu vojnu saradnju sa okupatorom u cilju uništenja partizanskog protivnika, pri čemu su lokalni četnički komandanti imali odrešene ruke u pogledu komunikacije i saradnje sa snagama okupatora. Ovo je naročito bilo vidljivo u Crnoj Gori i Hercegovini, kada je reč o kolaboraciji sa italijanskim okupatorom, u vreme Mihailovićevog boravka u Crnoj Gori (jun 1942. – maj 1943.), uključujući Bitku na Neretvi (naravno, i na mnogo širem geografskom području, gde Mihailović nije bio fizički prisutan, i širem vremenskom razdoblju od navedenog, a gde su vojno kolaborirale snage pod njegovom komandom), kao i tokom evakuacije i vojnih operacija nemačkih oružanih snaga u Sandžaku i Bosni, od novembra 1944. do kraja aprila 1945, kada su nemačke snage bile apsolutno bezbedne od Mihailovićevih snaga, u vremenu kada im je četnička pomoć i saradnja, naročito na obezbeđivanju strateških komunikacija prema Posavini, bila od izuzetne važnosti. Snage pod Mihailovićevom komandom su poslednjih šest meseci okupacije odigrale važnu ulogu u prolongiranju nemačkog prisustva na jugoslovenskom tlu. Svaki dan produžetka prisustva nemačkog okupatora na našem tlu odnosio je nekoliko stotina života stanovnika naše zemlje – najčešće su to bili partizani, odnosno borci JA, ali neretko i civili nenaklonjeni okupatoru. Primera radi, jedinice srbijanskih partizana imale su najveće gubitke u ljudstvu upravo u ovom razdoblju. Ovi gubici znatno i višestruko prevazilaze broj osoba ubijenih od strane novih organa vlasti nakon oslobođenja, na tlu uže Srbije. Naravno, revizionistička istoriografija odbija da konstatuje ove činjenice.
Pored opisane odgovornosti za kolaboraciju, vredi navesti najznačajniji primer Mihailovićeve komandne odgovornosti kada je reč o ratnim zločinima snaga pod njegovom komandom. Reč je o ubistvu više hiljada Bošnjaka, pretežno civila, uglavnom žena i dece, 5-11. februara 1943, na području srezova Pljevlja, Priboj, Foča i Čajniče, u okviru vojne operacije koju je Mihailović naredio, a koja je rezultirala masakrom nad više hiljada osoba, „bez obzira na pol i godine starosti“, uključujući istrebljenja mnogih porodica, desetkovanja mnogobrojnih seoskih zajednica i temeljna uništavanja velikog broja naselja. Ako je verovati izveštaju Pavla Đurišića, komandanta četničkih snaga u ovoj operaciji, upućenom Mihailoviću nakon završene operacije, četnici su za sedam dana akcije ubili 8.000 bošnjačkih civila i 1.200 naoružanih boraca. Nepotpuni poimenični podaci potvrđuju ubistvo između 4.000 i 5.000 osoba, od čega je u pljevaljskom srezu među ubijenima bilo 50% dece do 15 godina starosti, a u pribojskom srezu 43% dece iste starosne dobi. Iz sačuvanih dokumenata četničke provenijencije vidljivo je da je Mihailović bio obavešten o ovim masovnim zločinima u prvim danima nakon što se događaji odigrali. Predstavnici akademskog istorijskog revizionizma, uključujući i autore Mihailovićeve biografije, ignorišu ove činjenice.
Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića znači ne samo grubo ignorisanje istorijskih činjenica već i finalnu inauguraciju i dodatno markiranje državne laži o četničkom pokretu kao navodno antifašističkom i o ličnosti komandanta ovog pokreta kao navodnoj mučeničkoj žrtvi komunističkog režima. Ovakav ishod dugoročno odgovara najviše strukturama koje nastoje da zatru tekovine borbe koju su izvojevali Mihailovićevi komunistički protivnici, odnosno ukupnom desničarskom, antikomunističkom političkom i ideološkom korpusu.
(Podatke i neke poglede za ovu analizu uzeo sam iz tekstova mladog istoričara Milana Radanovića)
Srbija je danas doživela težak poraz. Što je najstrašnije sama je sebe porazila i iz ovoga poraza je nemoguće da nešto nauči. Poražene su civilizacijske vrednosti, a zacarila je laž. Fašizam iako poražen postoji. Postoje i fašisti koji vešto kriju svoj đavolski rep. Čak sebe nazivaju antifašistima iako su im svi stavovi neofašistički. U skladu je to sa starom spozanjom da je Bog uvek trudi pokazati da postoji, a đavo da ga nema.
Loš je ovo dan za Srbiju.