Skorašnji teroristički napad u Parizu i tursko obaranje ruskog aviona su označili početak novog istorijskog vremena.
Od Drugog svetskog rata naovamo Evropa i svet su bili u kakvoj-takvoj ravnoteži, sa sporadičnim krizama poverenja između različitih globalnih sila, sporadičnim lokalnim ratovima poput onih u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu i iračko-iranskih ratova, kao i sa sporadičnim terorističkim napadima poput Minhenskog masakra 1972. godine tokom letnjih Olimpijskih igara. Po zavšetku Drugog svetskog rata, druga polovina 20. veka je bila uglavnom uravnotežena, jer su sile pronašle hladnoratovski ekvilibrijum, te nikome nije bilo do preteranog avanturizma i narušavanja te i takve globalne ravnoteže, čiji su glavni nosioci bili Sjedinjene Države i Sovjetska Rusija. Sa urušavanjem sovjetskog bloka svet ispada iz hladnoratovske ravnoteže, te jedina preostala supersila oličena u Sjedinjenim Državama umesto nekadašnjeg kisindžerovskog koncepta (koncepta američkog savetnika za nacionalnu bezbednost i državnog sekretara Hernija Kisindžera koji je obeležio spoljnu politiku SAD u centralnom delu hladnoratovske ravnoteže) detanta i suzdržanog spoljnog vojnog angažmana menja koncept pribegavajući novoj koncepciji tzv. „pravednih ratova". Na udaru ovog novog koncepta američke spoljne politike - koja je od početka 90ih godina 20. veka umesto na Kisindžerovoj Realpolitik (realnoj politici - termin koji je Kisindžer pozajmio od Bizmarka) počela da počiva na konceptu tzv. „pravednog rata" - su bili SR Jugoslavija, Irak, Egipat, Libija i nekolicina drugih država širom planete, gde se vojnim sredstvima promovisala demokratija. Međutim, unošenje moralnih kategorija u spoljnopolitičku i bezbednosnu problematiku nije doprinelo da svet postane moralniji, već je svet zapravo postao nesigurniji, jer se kriterijum suđenja o opravdanosti vojnih intervencija pomerio od realpolitičkih konstanti gde ga je držao Kisindžer i pripadnici „njegove" struje američkog spoljnopolitičkog mišljenja ka fluidnim moralnim kriterijumima, gde su ga stavili potonji američki spoljnopolitički stratezi i komentatori poput Kristofera Hičensa (Christopher Hitchens). Ovi spoljnopolitički „moralisti" su uvukli Sjedinjene Države u niz spoljnopolitičkih intervencija koje su uglavnom ostale nedovršene i nedorečene, bez jasnih ratnih ciljeva, benefita i rokova delovanja. Jer kad se moral uvuče u vojno-bezbednosna pitanja, zaista ćemo biti na klizavom terenu.
Ne samo to, već se intervencijama u Iraku, Libiji, Egiptu i širom Bliskog Istoka protiv niza sekularnih vladara, koji su istina bili autoritarni, ali koji su umeli da čuvaju bezbednost i ravnotežu tog regiona, region Bliskog Istoka poptuno destabilizovao, da bi iz pustinjskih prašina izmileli radikalni džihadisti koristeći nastali haos kao najkoherentnija grupa. No, iluzija je bilo očekivati da će radikalni islam moći da se izmiri sa američkim interesima, jer se zapravo radi o dve potpuno različite civilizacije i dva potpuno različita sistema vrednosti, te je bilo samo pitanje vremena kada će se radikalni islam okrenuti protiv onih koji su indirektno pomogli njegovo jačanje slabeći niz bliskoistočnih sekularnih vladara koji su bili brana njegovom prodoru. To se već moglo naslutiti iz niza terorističkih napada kojima su bile izložene pre sviju SAD 11. septembra 2001., pa onda i ostale strane naše zajedničke civilizacije bez obzira da li se radi o udarima u Moskvi i Madridu 2004. godine, udaru u Londonu 2005. godine, ili dva poslednja ovogodišnja udara u Parizu ove godine. Čime smo već ušli u novo istorijsko vreme, jer je sa poslednjim udarima u Parizu, kao i sa nedavnim turskim obaranjem ruskog aviona postalo potpuno jasno da je ovo samo početak globalnog haosa u kome je zajednička bezbednosna pretnja svetskoj civilizaciji - radikalni islam - uspeo da stvori i svoj jaki politički entitet - takozvanu Islamsku državu, dok različiti delovi svetske civilizacije još nemaju zajednički odgovor na tu pretnju.
Ukoliko kod najvažnijih svetskih političkih, vojnih i bezbednosnih sila postoji želja da se eventualni globalni haos izazvan jačanjem radikalnog islama zaista sanira i dovede u balans, moraće da se ide u obrnutom smeru u odnosu na onaj smer kojim se išlo prethodnih četvrt veka, kada je radikalni islam od šačice pustinjskih beduina, postao globalna pretnja. Ovaj novi konstruktivni smer treba da bude upravo onaj smer koji je viđen u Egiptu, gde je nakon svrgavanja sekularnog Hosnija Mubaraka i dolaska na vlast radikalnog islamističkog Muhameda Mursija, pronađen novi sekularni vladar u liku pragmatičnog i umerenog El Sisija, ranijeg komandanta egipatskih oružanih snaga. Ključ rešenja pitanja radikalnog islama koji je nakon napada u Parizu počeo da predstavlja otvorenu globalnu pretnju nije u Evropi i u eventualnoj borbi sa radikalnim islamom na evropskom tlu, od čega Stari Kontinent može samo dodatno da bude destabilizovan i da ima dodatne štete. Ključ rešenja pitanja radikalnog islama je na Bliskom Istoku gde će se morati pronaći, podržati i održati niz sekularnih lidera u islamskim zemljama, upravo po uzoru na El Sisija, te ove nove lidere valja tražiti u okviru vojničke kaste oružanih snaga tih zemalja, jer, kao što je primer Egipta pokazao, jedino je ta kasta dovoljno snažna, sposobna i popularna da se suprostavi radikalnim islamistima. Opet, do ovoga neće biti moguće doći bez dogovora među najznačajnijim svetskim silama, čiji su odnosi poljuljani nakon turskog obaranja ruskog aviona, što je izazvalo talas novog-starog nepoverenja između SAD i Rusije. Stoga je za stabilnost svetske civilizacije i svih njenih delova, ugrožene od strane radikalnog islama, neophodan novi detant između ove dve globalne supersile, upravo po uzoru na onaj nekadašnji koji je osmislio Kisindžer, jer će bilo kakve dodatne zategnutosti među ovim supersilama ojačati radikalni islamski blok na Bliskom Istoku.
Pred svetom su dve mogućnosti. Prva je dodatni porast tenzija između sila uvučenih u bliskoistočne sukobe, posebno u sukob u Siriji, kao i dodatni rast tenzija između SAD i Rusije, koji bi kao posledicu imao jačanje radikalnog islama, što bi svet učinilo potpuno nesigurnim, uz mogućnost da se napetosti prošire i na uvek turbulentni Balkan. Druga je novi detant između SAD i Rusije i osmišljavanje neke nove „Jalte" za podelu sfera uticaja i stavljanje sveta u novi balans između dva bloka - NATO bloka koji predstavlja „more" i koji predvode SAD i bloka tzv. BRIKS zemalja koji predstavlja „kopno", a kojima se sad priključuje i Iran. Verovatnost novoga detanta između globalnih sila će zavisiti prvenstveno od toga da li će se još uvek vojno najjača od ovih sila - SAD - vratiti na Realpolitik Henrija Kisindžera ili će ostati pri, kako je iskustvo pokazalo, neuspešnoj doktrini o „pravednim ratovima". Naposletku, neka nova „Jalta" će se među vodećim silama kad tad morati napraviti o ovim temama ukoliko ne želimo da svet ode potpuno u destrukciju i svakako je bolje da do nje dođe pre nego što se oružani sukobi, teroristički napadi i drugo vaskoliko nasilje širom sveta povećaju i ozbiljno ugroze sigurnost planete - kada će se, kako iskustvo pokazuje, neka nova „Jalta" ionako morati praviti nakon eventualnih bura koje su na horizontu.
Proširena verzija članka koji je objavljen u nedeljniku NIN