Da ironija bude veća, upravo je Italija rodno mesto fašizma. Daleke 1919. godine Benito Musolini je osnovao fašističku stranku, da bi potom 1922, dakle 11 godina pre Hitlera, došao na vlast i kao diktator vladao Italijom sve do njene kapitulacije 1943. godine. Potom je vladao nacističkom marionetskom državom Republika Salo u severnoj Italiji do 27. aprila 1945. kada je uhvaćen i ubijen, da bi dan kasnije bio obešen za noge na glavnom trgu u Milanu.
Do 1. maja 1945, teritorija čitave severne Italije bila je oslobođena. Naredne godine, 2. juna 1946, referendumom je ukinuta monarhija i stvarena Republika Italija, nakon čega je usledilo donošenje Ustava 1947. godine.
Datum 25. april odabran je 1946. i otada se u većini italijanskih gradova organizuju marševi, parade i narodne svetkovine u znak sećanja na sve italijanske antifašiste. Po gradovima širom Italije lepe se plakati sa fotografijama partizana i programom obeležavanja 25. aprila, dok štampani i elektronski mediji posvećuju veliku pažnju ovom nacionalnom prazniku. Na spomenike i spomen ploče partizanima visoki državni i lokalni zvaničnici polažu cveće i vence, a na centralnim trgovima se pred okupljenim narodom održavaju raznovrsni programi.
Na glavnom trgu u Sijeni, Piazza del Campo, imao sam privilegiju da prisustvujem ovogodišnjem obeležavanju Dana oslobodjenja od fašizma. Gledajući i mlado i staro oko sebe nisam mogao da se ne zapitam: ako ovako slave ovaj dan u zemlji gde je rodjen fašizam, šta se to desilo sa Srbijom, koja se prosto stidi svog antifašizma, iako je imala znatno više žrtava tokom II svetskog rata? I zašto ne poštujemo sve one koji su imali ideale, spremne da u ime njih daju svoje živote u borbi protiv jednog od dva najveća zla XX veka?