Neka čudna i zla vremena su došla, uzburkani su duhovi svuda i deluje kao da se zla sen apsolutne, totalitarne mržnje iznova nadvija nad nesrećno Čovečanstvo. Interesantno, samo po sebi, da naporedo sa tom mračnom silom koja očito živi sa Čovečanstvom, i u njemu, otkad je sveta i veka, uvek postoji i neki tračak svetla, određeno nadanje da će doći lepša, bezbrižnija budućnost. Danas, dojam je, ti strahovi i nadanja se opet mešaju u kovitlacu neizvesnosti pred nama.
Pre neki dan sam hodao sa svojom troipogodišnjom ćerkicom, Anitom, pored ovog spomenika. Nisam nikada obraćao previše pažnju na taj spomenik, "aha, to je spomenik žrtvama Racije, tu su Novosađani streljani u vreme nacizma", i to bi bilo to; međutim sada, Nituška, kako se zaigrala i trčakarala naokolo, odjednom se ukipila i stala pred spomenikom kao zaustavljena traka filma.
"Tata, šta je ovo?", upitala je mališanka.
"Ajd sad, čik odgovori, Srđanine", pomislio sam; "to je spomenik, maco."
"Uau, kako su tužni... zašto su tako tužni?"
"To je tužan spomenik."
"Kako su kao... mi."
To što je reklo to malo biće odjednom me je tako opaučilo, kao da me je iznenada snop razuma prostrelio, od uma do srca, nemilosrdan kakav razum jeste. "Jesu, Nituška, kao mi su." Oboje smo na trenutak, ćutke, pogledali u tu porodicu, preočajnog i preplašenog, beznadnog izraza, izgubljenih pred totalnošću trenutka, u tu malu devojčicu i tog malog dečaka, i te roditelje avetinjskog izgleda... Kao mi su, Anita...
I zaista, mogli smo biti mi. Oni i jesu deo nas, kada pomislim, da blesavi deda Bora nije išao pešaka sa pozicija svoje pregažene vojske, 10. aprila 1941., odeven u odeću šumadijskog seljaka, sve do Slavonskog Broda u novostvorenoj NDH i da nije evakuisao svoju porodicu - i pokazalo se, sačuvao tako jedini trag Fuksovih iz Broda dok su svi preostali pobijeni u Jasenovcu; i da deda Dule nije bio šantav i da ga nisu stavili Mađari na kraj reda, 23. januara 1942., i da, dok tako ćopav nije stigao na red da bi saznao da je izdata direktiva o kraju egzekucija; danas, 28. januara 2017. ni mene ni Anite, zaista ne bi bilo i bili bismo kao ova porodica - lik zamrznut u sećanju s tendencijom iščezavanja tog sećanja...
... inače, zahvaljujući zalaganju jednog našeg mladog sugrađanina, od nedavno u diplomatskom odeljenju Svetskog jevrejskog kongresa (i to njegovog evroazijskog, predominantno ruskog sektora), pa naporima lokalne srpske, romske i jevrejske zajednice; te iskrenom prijateljstvu ljudi iz izraelske ambasade u Beogradu, ove, 2017. godine, jedna od centralnih globalnih komemoracija je bila baš naša, novosadska, a na centralnoj komemoraciji u prestonici Sjedinjenih Država, prvi put je pomenuto i ime stratišta Jasenovca, gde su stradali Srbi, Jevreji i Romi, te međunarodni predstavnici Pokreta Otpora - tim redom. Zašto se sećamo? Zato što ako mi prestanemo da se sećamo, neće više biti nikoga da se seti.