Gost autor: Zastupnik
Kraljevo – Vrnjačka banja – Trstenik - Kruševac
Probudio sam se sa prvim suncem, provirio iz šatora da utvrdim da li još sanjam ili je nestvarni šum vode koji je dopirao spolja - Ibar voda? Buđenje kao iz bajke – avgustovsko jutro a ja tamonegdeunekomgradu pored bistre reke. Odmah sam počeo sa jutarnjom toaletom što je podrazumevalo i jutarnje kupanje u Ibru. Kad sam sve obavio i počeo sklapanje šatora i pakovanje, iz obližnjeg kafića me pozvao neki čovek na kafu. Rado sam mu se priključio. On je noću pazio na kafić i jedva je čekao da se pojavim kako bi imao društvo za kafu. Inače, Dragan je nekada bio bokser za Svetozarevo, u “naše vreme” najjači bokserski klub u Jugoslaviji a po stasu i bokserskom nosu je i ličio na boksera. Od gazde, mog sagovornika od sinoć, je dobio zadatak da pripazi i na mene kako me neko ne bi uznemiravao. Neki gostoljubivi ljudi žive u Kraljevu.
Doručkovao sam u pekari/fastfudu, na domak centra, koji je na moje zadovoljstvo nudio zlatiborsku komplet lepinju. Put sam nastavio tražeći sporedni, opet stari, put prema Vrnjačkoj Banji i Trsteniku. Znao sam da treba da stignem do Vitanovca, a onda, posle, uz obronke brda koja opasuju moravsku dolinu.
I kad sam u automobilu i na biciklu i bilo šta drugo da radim , pustim neku muziku, ili na odloženo slušam radio emisije ili slušam audio knjige. Kad sam na biciklu, opasno je staviti slušalice na uši pa onda radije stavim ispred sebe na korman klasični tranzistor i slušam programe lokalnih radio stanica. Ovog puta sam pustio pomoravsku i šumadijsku muziku sa unapred pripremljene plejliste pesama Krnjevca, Pjevovića i Tanasijevića. Lepa muzička pozadina još više je obogatila ambijent koji mi je promicao pred očima. Prednost putovanja biciklom je u tome što svaki detalj možeš da uočiš i doživiš a ipak putuješ dovoljno brzo da stigneš na relativno udaljenu destinaciju.
Pošto sam savladao uspon do Vitanovaca, nastavio sam lepim asfaltnim putem koji je krivudao uz obronke i u valovima se podizao i spuštao. Prava poslastica za bicikliste. Saobraćaja skoro da i nije bilo. Ponovo onaj osećaj ushićenosti. Nisam odoleo, pustio sam korman, raširio ruke i mahao kao ptica. Pomislio sam “Ceo svet je moj” i sa lakoćom savladavao nove kilometre. Sa kilometrima su se nizali i voćnjaci, vinoogradi, rasadnici, nove i stare kuće, pomoravska sela. Jedan sam od retkih putnika koji putuje bez mape i bez mobilnog telefona koji u sebi ima autokartu; oslanjam se na sećanje, na telefonska uputstva mog već pomenutog fejsbuk prijatelja Zorana, a pre svega na prolaznike koje svakih desetak kilometara zaustavljam i pitam za pravac. To je i izvanredna prilika za upoznavanje i malo detaljniji razgovor o mestima koja u okolini mogu da pogledam i posetim. Razgovor teče otprilike ovako: “Odakle si? Auuu? Gde putuješ? Auuu , Auuu. Jel poznaješ ti, zaboravio sam kako se zove al mi smo ga u vojsci zvali Lala. Bio je kanda iz Bečeja.”
U jednom usputnom selu se zaustavljam da popijem kafu gde iskoristim priliku da malo porazgovaram sa ljudima koji su takođe sedeli u kafiću čekajući autobus. Ljudi su mi se žalili na sušu, uništene malinjake i slab rod a najviše im je bilo krivo što nikome ne mogu da se požale i dobiju neku pomoć i premoste probleme u kojima su se našli. Ja sam strpljivo slušao njihova jadikovanja i stekao utisak da su jedva čekali da dođe bar neko, makar biciklista iz belog sveta, pa da imaju kome da ispričaju svoju muku. Moji pokušaji da ih utešim time da je u Vojvodini suša mnogo veća nisu pomogli. Sigurno nisam jedini putnik kroz Srbiju koji nije mogao čudom da se načudi kako ovako bogata zemlja može da bude tako siromašna. Plodna zemlja, ljudi vredni a tragovi propadanja na svakom koraku.
Put sam nastavio vozeći prema raskrsnici koja treba da me odvede do Vrnjačke Banje. Kako se bližilo podne, vrućina je bivala sve veća. Vodu koju sam poneo sam i popio a nisam se zaustavljao da natočim novu jer sam planirao da se u Banji napijem prave kisele vode. Prešao sam ponovo Moravu, prikljućio se na magistralu i posle par kilometara skrenuo u Vrnjačku Banju. Blagi konstantni uspon do banje me je dobro izmorio pa mi je mineralna voda koju sam popio na izvoru još bolje prijala. Promuvao sam se malo po banji, obišao pijacu, posedeo u parku, javio se telefonom kući da proverim pate li za mnom i bio zadovoljan što su primetili da me nema. Nisam video neki poseban razlog da se zadržavam u banji već sam kupio manju dinju i uputio se prema izlazu, našao zgodnu klupu u hladu, seo i u slast umesto ručka, pojeo dinju. Kao da sam znao šta me čeka u Trsteniku. U svim biciklističkim priručnicima se preporučuje voće kao obrok i stimulans za mišiće a moj prijatelj biciklista Dejan Subakov iz Srbobrana mi je posebno izdvojio dinju kao najbolje voće, jer sadrži šta već sadrži a jako je dobro za savladavanje višednevnih napora. Savet sam oberučke prihvatio jer volim dinje. Pored dinje i šljive, za obnavljanje energije koristim šumeće tablete magnezijuma (koje sam zaboravio da ponesem) i kokakolu ili pepsi.
Napunjen energijom iz dinje i napojen original banjskom mineralnom vodom, krećem magistralom prema Trsteniku. Put je ravan i širok sa mnogo manje saobraćaja nego kod Čačka pa već posle desetak kilometara stižem u Trstenik. Lepa varoš, ljubav na prvi pogled. Uređen centar, odlično uklopljene zgrade iz soc. Jugoslavije, novi kafići, kineski butici, fontane i spomenici slavne istorije raznih perioda. Mnogo ljudi i mnogo dece u centru. Rano popodne. Sednem u poslastičarnicu, pojedem sladoled i po običaju, usput porazgovaram o gradu a posebno o plaži. Obradovao sam se, jer Trstenik leži na samoj obali Morave i tu je, odmah blizu centra i plaža.
Pošto sam se još malo promuvao po gradu pogledao sve spomenike, crkve, prolaznike, izloge , kineze, kafiće, zaputio sam se do plaže kako bih bezecovao mesto za šator i ako je do spavanja bilo još dosta vremena. Na lepo uređenoj peščanoj plaži (sa tušem), bilo je nekoliko kupača i pecaroša. Smestio sam bicikl pored drveta, svukao u kupaći, i – oj Moravo mutna reko. Zaplivam. Uživam u plivanju i saznanju da ću celo popodne provesti u ovom lepom gradu. Posle par minuta mi priđu mlađi ljudi koji su se takođe kupali i odmarali da pitaju ko sam, šta sam i odakle i gde putujem. Obavezno idite na onu zgradu, rukom pokazujući vidikovac i tamo popijte kafu, obavezno idite u manastir Ljubostinju, obavezno ...videlo se da ljudi vole svoj grad i da su na njega ponosni. Iznad plaže je bila neka kuća gde su bili smešteni kajakaši pa me pozvaše da im se pridružđim na pasulj koji su upravo skuvali. Pasulj je kuvao čovek koga zovu Bandža i ne treba ni da govorim kako je pasulj bio dobar i kako mi je prijao. Bio je tamo i Džeki i još nekoliko ljudi koji su nastojali da mi ispričaju što više stvari o Trsteniku i učine boravak što prijatnijim. Bili su radoznali da saznaju što više o putovanju biciklom, mogućim problemima, opasnostima , ali kad su čuli od mene, onako iz prve ruke o lepotakma i pogodnostima cikloturizma, počeli su da se dogovaraju da i oni već na proleće krenu na neku turu. Džeki mi je ostavio i broj telefona, ako nešto zatreba, da ga zovem. Kad su čuli da ću da spavam u šatoru pored reke, ponudili su mi ključ od ove kajakaške kuće pored plaže, ali ja sam sa zahvalnošću odbio.
Posle ručka/večere, društvo se razišlo a ja sam po preporuci novostečenih prijatelja krenuo prema manastiru Ljubostinja. Nisam od putnika koji obavezno obilaze crkve i manastire, ali, kad sam čuo da je u blizini Trstenika manastir Ljubostinja u kome se čuvaju mošti kneginje Milice, odmah sam se dao na put. Kneginja Milica je jedna od retkih junakinja iz Kosovskog ciklusa koja me je svojom neizmernom tugom pretočenom u stihove direktno dirnula u srce. Svojim životnim vanvremenskim stihovima je učinila da Kosovske junake ne doživljavam kao mit ili junake iz lektire već kao žive ljude. (ovo sam baš lepo napisao, nisam niotkud prepisao) Činjenica da je kneginja Milica nakon Kosovskog boja uspešno vladala Srbijom, da je svojom veštinom vladanja privremeno zaustavila Turke u pljačkanju i ubijanju, konačno je zapečatila moje uverenje da upravljanje svetom treba prepustiti ženama.
Prešao sam most preko Morave i krenuo u brda kanjonom rečice Ljubostinja. Ubrzo, nakon desetak kilometara sam stigao do manastira, javio se kome treba da se javim, razgledao manastir, okolinu i bio zadovoljan što sam i ovde bio. Pedesetak metara od manastira je smeštena improvizovana kafana - “merak”. Malo mi je zasmetalo, meni matorom zakeralu, što se pored manastira koji je obavijen tugom za junacima koji su dali život kako bi zaustavili Turke, nalazi kafana sa turskim imenom , pa još merak. Neko žali neko uživa, to je život. A i, koga briga.
Vratio sam se u Trstenik i otišao u šetnju dolmom pored Morave i u centar grada. Pored dolme su bazeni sa raznim sadržajima a u centru je i dalje bila gužva. Mnogo šetača, dece, mladih. Popeo sam se na vidikovac (visoka stambena zgrada koja dominira okolinom) gde je na gornjoj terasi napravljen lep restoran. Seo sam popio kafu i platio, nećete verovati – 25 dinara. Neverovatno.
Veče sam sačekao dole pored fontane da bih tu, blizu trga, prisustvovao koncertu neke grupe iz Brazila. Bilo mi je prosto nestvarno, nadrealno. Ja u Trsteniku slušam brazilsku sambu koju izvodi original Brazilska “world music” grupa. Odslušao sam sa uživanjem par pesama i kad sam konstatovao da sam najstariji među publikom, polako se iskrao i otišao da postavim šator na plaži pored reke. I, – na spavanje. San mi je malo teže dolazio na oči jer je glava bila prepuna utisaka a adrenalin se još nije primirio. Nisam mogao da verujem da sam na put krenuo juče, a imam utisak kao da sam već nedelju dana daleko od kuće. Za situaciju (kad su utisci jači od umora i kad san malo teže može da nadvlada uzbuđenje) imam spremljenu polovinu Lorazepama uz čiju pomoć san brzo nadvlada sve dnevne utiske.
Jutro. Spušam cibzar na šatoru i provirujem. Otkud ja u ovom raju? Morava se primirila a iznad vode se digla blaga izmaglica. Da bih “upotpunio” utisak, puštam rusku romansu “Utro tumannoe” (maglovito jutro) a peva Hvorostovski (na žalost, nedabvno preminuo). Podsećam sebe da nigde ne žurim i upijam ambijent u kome sam se našao. Što bi rekli Budisti, živim ovaj trenutak. To življenje trenutka je trajalo otprilike dva trenutka i – počinjem sa jutarnjim ritualom. Ceo ritual od buđenja do polaska, sa sve sklapanjem šatora, pakovanjem stvari i punjenjem bisaga, traje negde pola sata, sat. Sedam na bicikl, pogledom preko ramena se opraštam od zaista prijatnog gradića Trstenika, prelazim most na Moravi i opet, sporednim putem, hitam prema Kruševcu. Vozim valovitim obodom brda koja opasuju dolinu Morave. Zapažam mnogo kultivisanih, lepo obrađenih parcela sa modernim sistemima za navodnjavanje, zaštitnim mrežama protiv grada i ptica. Prisećam se da su to rasadnici u okolini Trstenika kod kojih sam i ja povremeno preko post expresa kupovao sadnice kupine i ribizle. Pored mene su se kao na izložbi ili poljoprivrednom sajmu smenjivale skoro sve vrste poljoprivrednih kultura počev od mladih voćkica pa svih mogućih vrsta povrća i čega sve ne. Posebnu pažnju su mi privukle parcele sa lepim zrelim plodovima paradajza i paprike što je bio znak da je vreme za doručak. Kad se paradajz i paprika sa ovih pomoravskih njiva upari sa Vojvođanskim čvarcima i slaninom iz bisaga, biće to bogovski doručak. Tako je i bilo. Odabrao sam jednu baštensku kućicu koja je imala terasu a na terasi sto i stolice, tu seo raspakovao doručak, doručkovao, malo se odmorio i nastavio put. U nekom usputnom selu sam svratio u lokalnu kafanu da popijem kafu, porazgovaram sa meštanima, bacim oko na novine koje su stajale na stolu i – pravac Kruševac.
Kruševac je možda jedini veći grad u Srbiji u kome nikada do sada nisam bio. Ni poslom ni kao ciklo turista. Zato sam za razgledanje grada odvojio par sati. Plan je bio da pogledam spomenik Kosovskim junacima, prošetam kroz grad, odem u gradski muzej i crkvu Lazaricu. Već prvi utisak koji sam stekao o Kruševcu je bio pozitivan. Mnogo je veći i urbaniji nego što sam zamišljao. Kad sam dojezdio do centralnog trga susreo sam se sa znamenitim spomenikom Kosovskim junacima. To je spomenik koji je pripremljen za Svetsku izložbu u Parizu 1900 godine. Nisam neki stručnjak za spomenike, niti sam do sada na njih obraćao pažnju, ali, ovaj je na mene stvarno ostavio utisak. Izgleda da je vajar dobro znao svoj posao. Centralni trg na kome se nalazi spomenik je na uzvisini na kojoj se prema legendi, pod komandom cara Lazara skupila vojska i sa tog mesta krenula u boj na Kosovo. Moj odnos prema Kosovskom boju i prema Kosovskim junacima je uvek bio “malo drugačiji”. Prvo me je pod svoje uzeo Deda, solunski ratnik i kao malom pokušavao da ispriča priču o junačkom Srpskom narodu. To mu je odlično išlo. Onda saam trebao u osnovnoj školi kroz lektiru da “zavolim” Kosovske junake. Ko još voli lektiru. Pečat na moj odnos prema Kosovskom mitu i junacima su međutim dali neki loši ljudi koji su bezobzirno, nikog ne pitajući prisvojili junačko delo ljudi koji su se borili na Kosovu i stavili ih u funkciju svojih dnevnopolitičkih interesa. Tek sada , kad sam stajao ispred spomenika posvećenog Kosovskim junacima, kad sam se našao na mestu sa koga je ova hrabra vojska krenula u boj, preplavilo me je neko čudno novo osećanje prema ljudima koji su tu bili postrojeni pre šesto i nešto godina. Da li su to oživljena osećanja iz detinjstva iz dedine priče, patriotska osećanja ili nešto drugo, ne znam. Tek, shvatio sam da su se tu, na ovu uzvisinu sakupili hrabri ljudi, muškarci, žitelji krajeva kroz koje sam biciklom prolazio da bi se mačevima, kopljima i buzdovanima suprotstavili najezdi Turaka za koje su čuli da su krvoločni, da pljačkaju, spaljuju i ubijaju sve pred sobom. Došli su tu da brane svoje žene, devojke, majke, decu; da brane svoje parče njive, rudnika, kućicu sa porodicama, svoju kravu, ovcu, tele. I, osetio sam divljenje prema tim ljudima. Istovremeno je raslo i osećanje besa za sve one koji su plemenite namere junaka sa Kosova da odbrane svoje porodice, svoje imanje, svoje pleme, upotrebili za neke svoje ciljeve. Što su stavili tapiju na Kosovski mit i sebe predstavili kao jedine vlasnike i tumače ovih slavnih događaja.
Obuzet ovim pomešanim osećanjima da se nalazim na znamenitom mestu u znamenitom gradu, gurajući pored sebe bicikl kao što je kraljević Marko vodio svoga šarca, ulazim u lepo uređenu peščku zonu sa kafićima i šetalištem u nameri da nađem muzej i upotpunim svoja znanja o istoriji. Prvo sam naišao na muzej koji predstavlja građansku kuću iz devetnaestog veka a koji se nalazi u centru grada i prikazuje kako je bila uređena kuća iz tog vremena, nameštaj, pokućstvo i način života. Kao iz knjige Dušana Baranina. Kustoskinja muzeja Jovana me je provela kroz muzej, detaljno upoznala sa eksponatinama i istorijom Kraljeva iz devetnaestoga veka.
Ponovo sedam na bicikl, obilazim grad (pijaca, trgovački deo) i upućujem se u gradski muzej i crkvu Lazaricu. Tu u originalu gledam već pomenute teške mačeve, koplja i buzdovane iz Kosovskog boja sa sve pripadajućim eksponatima iz raznih perioda istorije Kruševca. Posle razgledanja crkve i muzeja popijem kafu i nastavljam put srećan što sam ovde u Kruševcu, baš tu gde treba, raščistio sa sobom neke stvari koje se tiču i poimanja istorije i sadašnjosti.
Na izlasku iz Kruševca svratim u prodavnicu i kupim šljive i usput se sladim. Ovog puta vozim magistralom ali sa mnogo manje saobraćaja nego između Čačka i Kraljeva. Cilj za ovaj dan je banjanje u Ribarskoj banji a usput treba da svratim u Đunis u Ruski manastir gde se čuva srce Vronskog, jednog od junaka Tolstojeve “Ane Karenjine”.