Cao, ja se zovem Anita. Student sam trece godine glume (tacan naziv: ECOLE D'ACTEUR ET PRODUCTEUR DE CINEMA) u Lionu gde mi, buduci glumci, radimo po programu Konstantina Stanislavskog. Unapred se izvinjavam sto moj srpski jezik nije bas najbolji obzirom da sam rodjena i porasla u Parizu. Lion sam izabrala zato sto je mnogo pitomiji i manje stresan od ludila sa kojim sam se svakodnevo susretala u mom rodnom gradu.
Eto, toliko o meni =)
Razlog mog dolaska na ovoj blog je jednostavan. Mnogo mi se dopao scenario za film koji je bloger Spiridon napisao na jednom od svojih prethodnih postova. Odmah po procitanom blogu sam stupila u kontakt sa njim i dogovorila vreme i mesto gde mozemo da se nadjemo i popricamo o eventualnoj realizaciji ove ideje. On mi je ponudio da to bude u jednom malom alpskom selu gde se nalazi njegov chalet (zimska vikendica) gde bi na miru mogli da popricamo o svemu. Ali, avaj (Prc. Moša). Spiridon je imao skijaski incident (francuski : incident) na stazi. Povredio je prste desne ruke i uganuo levu nogu tako da je morao da ostane u svojoj kucici pokriven onim vunenim kariranim cebetom i da pijucka kuvano vince u fotelji pored kamina.
Sto se samih pregovora u vezi realizacije scenarija tice, ne bih zelela puno da vas smaram. Nije tajna da izgledam atraktivno i da sam dosta puta cula komentare tipa kako ja "hvatam samo na lepotu" ali Spira me je potpuno ubedio da sam ja idealan kandidat za jednu od uloga u njegovom scenariju i da posedujem jednu posebnu unutrasnju snagu i lepotu koju ta izuzetno zahtevna uloga zahteva.
Opet sam odlutala, a zelim da vam skrenem paznju na nesto sasvim deseto. Spirica me je zamolio da napisem blog u njegovo ime i da vam odgovaram na vase poruke dok on jadnicak sedi u svojoj kozno-krznenoj fotelji pored vatrice i diktira mi sve ono sto cete vi procitati.
Evo Spira mi sugerise da prestanem sa formalnostima i da pocnem da kucam njegov novi tekst:
Pricam sa klincima pre neki dan u autu o tome cime bi se bavili u buducnosti i razmisljam glasno kako je reciklaza i sav taj tehnoloski napredak u tom smeru interesantan. Kako se osloboditi svog ovog djubreta na planeta koje nas zatrpava.
- A zasto ne bismo svo djubre bacili u neki vulkan? Pita me ovaj mladji (9 godina) i gleda svojim dobrim pametnim okicama.
Ja mu onda obijasnim kako sam i ja o tome nekada razmislajo pa sam nasao na internetu da bi nas taj oblak toksicnog dima verovatno pugusio ko zeceve u veoma kratkom vremenskom Roku.
- Pa sta onda tata? Pita ovaj stariji. Da se nekako napravi svemirski lift i da se svo to djubre posalje u vasionu.
Ne, sine. To je lose. Ustvari to i nije tako losa ideja ukoliko bi smo zeleli da otkrijemo da li vanzemaljci zaista postoje. Kada bismo poceli da bacamo djubre u vasionu (kao celija raka koja pocinje da metastazira) imam utisak da bi vrlo brzo dobili jedan svemirski antibiotik od neke napredne civilizacije u vidu laserskih zraka koji prze sve ispred sebe. Mislim da solucija vec postoji, pretvoriti to djubre u neki prah pa ga cak i iskoristiti za nesto korisno. Elem, za to covek treba da bude na tom nivou da svakodnevno reciklira svoje sopstveno djubre da bi se ono kasnije iskoristilo.
- Sto mi naravno ne radimo dovoljno ... dodaje ovaj stariji mudrac i gleda kroz prozor.
Ovaj blog posvecujem Bojanu Ljubomiru koji vec dugo vremena reciklira kulturno djubre ovde na blogu za razliku od mene koji samo seruckam i kradem vasu paznju iz zajebancije. Nema ih mnogo takvih da bismo ih se na ovakav nacin distancirali. Ako ne zbog nas samih, onda bar zbog nasih klinaca.