Dada Vujasinović je pronađena mrtva u svom stanu 9. aprila 1994. Prema rezultatima istrage koja je tada provedena, tvrdilo se da je izvršila samoubistvo dan ranije, pucnjem iz lovačke puške. Međutim, prema nalazu balističara Vlade Kostića 2008. godine, njena smrt je „najverovatnije uzrokovana delovanjem drugog lica".
Nakon ovog veštačenja, okružno tužilaštvo je u januaru 2009. godine pokrenulo pretkrivični postupak za ubistvo i zatražilo od policije da otkrije ubicu i da utvrdi pod kojim okolnostima je ubijena Dada Vujasinović.
Republička javna tužiteljka Zagorka Dolovac izjavila je u aprilu 2011. da uviđaj i istražne radnje u ovom predmetu nisu kvalitetno odrađeni, i da su načinjeni slični propusti kao i u istrazi o ubistvu Slavka Ćuruvije.
Do danas, 9. aprila 2018, dakle 24 godine od ubistva koleginice Dade Vujasinović, ništa nije uradjeno.
Zašto? Izmedju ostalog i zato što je Dada Vujasinović krajem ratne 1992. godine ovako mislila, govorila i pisala:
„Znaš Sanja, ne želim da budem zao prorok niti ptica zloslutnica, ali ne mogu da se otmem utisku da će se Beogradu skupo osvetiti ta njegova apatija i nezainteresovanost. Ja mogu da razumem donekle da su ljudi iscrpljeni golom borbom za opstanak. Ali, mi smo postali monstrumi, koji, grickajući čips i pijuckajući pivo posmatramo na TV-u ubijanja i razaranja samo kao rđavo režiran film, čvrsto uvereni da se sve to događa negde daleko, nekom drugom i da mi s tom nesrećom nemamo nikakve veze...
[...] Eho tog rata su bombe po kafićima, obračuni i ubistva, ali i još više ona nemoćna baka, čista i uredna, doduše okrpljena, možda nekad učiteljica, pored koje sam prošla i vratila se, tamo na Slaviji, da joj istresem u ispruženu ruku sve što sam imala kod sebe, pri tom želeći da pobegnem i da me nema. Prosjaka ima uvek i svuda, naročito na Zapadu, ali samo kod nas danas moraju da prose i oni koji su radili i zaradili. Nas, koji ćutimo i nezainteresovano gledamo u šta nas guraju i šta od nas čine, nas koji ne umemo da dreknemo - e, sad je stvarno dosta, nego kao stoka pristajemo na sve gore i gore, tešeći se da i od goreg ima gore, nas koji smo do skora navikavani na sve blagodeti potrošačkog društva, a koji sada trpeljivo drhtuljimo u prohladnim stanovima i diveći se vlastitoj intuiciji dovijamo se u prkošenju bedi, nas takve mora da stigne kazna ili da se poubijamo međusobno, ili da nas bombarduju...
[...] Žao mi samo zato što sam spoznala, kakve su, u stvari, zveri ljudi. Kako lako čovek postane zver. Žao mi je jer sam voljom sudbine rođena ovde. A moglo je da se desi da se rodim negde drugde i provedem ceo život u srećnoj zabludi o ljudskom rodu."
(Odlomci iz pisma Dade Vujasinović prijateljici Sanji Krsmanović Tasić, 25. novembra 1992. godine.)