Nekada davno u jednom malom gradu ispod brega, koji je svojom velicinom i nacinom zivota u njemu, bio skrojen po meri coveka, u kuci moje bake, spremalo se uzurbano za predstojece praznike, nanizane gusto na samom kraju godine, a u idilicnoj atmosferi zimske carolije.
Krupne, filigranski izrezbarene pahulje, padale su kao paperje u laganom talasu, koji se nezno spustao na spokojni krajolik. Iz odzaka na krovovima je purnjao dim, koji je sebi pravio prolaz kroz spustajucu blistavu zavesu, parajuci treperave niti svojim vrelim dahom, penjuci se na gore.
Kroz zabelelu ulicu se u jednom trenutku zacuo zvonak glas Slovakinje sa coska, koja je svakodnevno u isto vreme prolazila ulicom sa velikom plavom vanglom na bele tufne, punom sveze iskokanih kokica, ispucanih na otvorenom plamenu sporeta u poklopljenoj serpi, koje je prodavala pozivajuci zainteresovane- “Kokice, kokice, sveze, kokice”.
Mi deca, odmah bi napustali igru i pomocu stolice bi se popeli na kibic fenster, ispupceni prozor za posmatranje, uobicajen u Vojvodini, kako bi videli, koliko je plava vangla sa belim tufnama daleko od nase kuce, a potom bi kamcili sitninu od ukucana i istracvali da sacekamo kupovinu, sa spremljenim cinijama, u koje nam je teta, sa bezbroj sarenih sukanja brizljivo spakovanih oko tela, posle plehanom mericom isipavala jos uvek tople grickalice, onoliko puta koliko smo imali da platimo.
Preko puta kuce, ziveo je covek koji je imao dva rasna crna konja, koje je povremeno uprezao u kola kojima se ponosno vozio nekuda, posto je ritualno otvarao kapiju namenjenu za zapregu.
Jednom mi je dozvolio, verovatno na molbu moje bake, da se s njim provozam niz ulicu.
Dok je gazda rutinski drzao uzde, pomerajuci ih na nacin koji su konji prepoznavali kao neki znak, da uspore, stanu, skrenu levo, desno, uz povremen uzvike za neku naredbu, a bic je samo teatralno drzao niz nogu, jer ga nije upotrebljavao, ja sam oduzeto sedela, gladajuci u sjajne sapi koje su pomerale brzinom kojom su konji kasali, potpuno hipnotisana tim prelepim zivotianjama, kojih sam se ujedno i plasila, jer su za mene bile ogromne.
U danu pred dolazak Deda Mraza, nase uzbudjenje je bilo neizdrzivo, jer smo svo vreme nestrpljivo trckarali po kuci i svakomalo zapitkivali, koliko jos moramo da cekamo na otvaranje poklona, sto je dodatno stvaralo guzvu u ionako zahuktalom domacinstvu.
Jer se u to vreme, sasvim drugacije zivelo i spremala gozba.
Prvo je morala da se zakolje zivina, koju je donosila Madjarica iz obliznjeg sela, da se osuri, kako bi se ocupalao perje, ocisti unutrasnji sadrzaj, pa tek onda pristupi kretivnom delu posla.
Svemu tome je prethodilo donosenje pijace vode u kofama sa ulicne cesme dva coska niz ulicu, da bi se onda ona grejala u velikim loncima na furuni, koja je privo morala da se nalozi, sa prethodno nacepanim drvima. Ona iz bunara u dvoristu, koristila se za pranje vesa, koji se prvo iskuvavao na sporetu, a posle se u kadu stavljalo rende na kome se ribao sapunom za ves, koji je pravljen kuvanjem svinjske masti i baze.
Sve djakonije su se spremale na velikom astalu koji je stajao na sred kuhinje, a ispred kredenca, u ciji su stakleni klizajuci deo, u ovo doba godine, bile zadenute romanticne novogodisnje cestitke, posute svetlucavim prahom, na kojima su najlepse zelje bile ispisane rukom, koje je postar donosio na vrata.
Tu se seckalo, mesilo, razvlacilo testo, oklagijalo, zavijalo- sve.
I sve to rucno, bez pomagla, miksera, grejaca, raznoraznih trica i kucina, koje su u medjuveremenu stigle da pomognu.
Sve sto se u sporetu peklo, moralo je da se dozira jacinom vatre za potrebnu toplotu, jer nisu postojali dugmici za podesavanje , a za takvo umece je trebalo imati i znanje i iskutvo.
Najpipavije je bilo, nastelovati zar za przenje kafe u specijalnoj posudi, da bi ona posle bila bas kako treba i mlela se u rucnom mlinu sa fiokicom, iz koje se posle vadio mirisni prah i ukuvavao u vodu.
I kada je filovano pecenje zamirisalo, sarme bile gotove, razni garnirunzi i salate sa sve kolacima mirovali u velikom spajzu na polici ispod kobasica, koje je rucno pravila moja baka od probranog mesa i zacina, a koje su visile na stapovima za skijanje da se tu suse, stiglo je nekako i to tako nestrpljivo ocekivano vece.
Svi smo ulickani i skockani u odecu koju je baka sasila znalacki na svojoj Singerici, posto je prvo brizljivo vadila najnovije krojeve iz Burde ili istrikala na metalnim iglama raznih debljina, koje je cuvala u pletenoj korpi u ormanu, jer tada jos nismo znali za Gap Gess, Levis, i ostale modne brendove.
Cupkamo tako ispred dvokrilnih staklenih vrata salona, na kojima su ustirkane stikovane zavese, predano ispeglane gvozdenom peglom na zar, pa one potpuno zaklanjaju vidik u najzanimljiviju prostoriju te veceri, jer se u njoj nalazi velika okicena jelka, ispod koje bi trebalo da Deda Mraz ostavi poklone za nas.
U jednom trenutku se iza tih vrata culo neko komesanje, lupkanje, suskanje, mi klinci potpuno pretrnuli.
Psssst, kaze baka, polako, sad cete uci, ne sme da vas cuje, jer ce pobeci.
Za trenutak beskrajni mir i onda, kao po dogovoru otvaramo “vrata raja” u nemogucnosti da cekanje izdrzimo ni sekundu duze.
U sobi zaticemo snezne otiske na podu i na otvorenom prozoru zavesu koja jos leluja, kao da je neko urpavu tuda izasao.
Pritrcavamo i penjemo na prstice, gurajuci glave kroz otvor prozora, ne bi li ugledali onoga koga niko nije video, no jedino sto je na ulici, su sveze stope u snegu.
Razocarenje ne traje dugo, jer toliko iscekivani pokloni rasporedjeni su ispod bljestavog drveta.
Sibicom se pale svece i prskalice, jos poneki odsvirani ton na dirkama i slavlje moze da pocne.
Danas, toliko godina posle, jos uvek ne znam, kakvom madjijom je moja baka, velika carobnica, uspela da sprovede onakvu predstavu. O ambijentu, jelu i svemu ostalom, da ne govorim, kao na primer, da se u zamotanim kutijama nalazilo bas ono sto je svako od nas pozeleo.
Ali to su bila neka druga vremena, u kojima su se ljudi vise pazili i voleli i nekako im je bilo stalo da sve bude u redu, polako, predano i sa puno ljubavi i paznje. Cekali su se, umesto da se mimoilaze u trcanju.
Cesto se u poslednje vreme setim tih svezih tragova u snegu, izgleda da mi je sve vise potrebna ta carolija Nevidljivog.
………
Novogodisnja zelja za sve,
Da nasa deca budu ziva, zdrava i srecna i mi sa njima i svi oko nas, i svi oko njih i svi oko njih….
(ovo je blog sa akusticnom muzikom).