Da, tema je ... kako ono beše ... Da - "Zašto smo prsli od Španije?"
Zato što se nismo oporavili od poraza prethodne večeri od Portugalije u sportu koji je za nas odavno više od smučanja. A onda smo sve nade opredelili, tako emotivno roviti, u košarku, da zacelimo rane od prethodne večeri. Tu odigramo (kao da je neko bajao) ispod svih očekivanja, a Špancima svaki bačeni šporet prođe kroz koš. Oni odigrali svoj maksimum, mi 40% svog potencijala. Slučajno? Ni slučajno. Vratilo nam se kolektivno nepoštenje. Jer: za sve to vreme zaboravljamo ono najvrednije, najiskričavije - naše devojke, odbojkašice, koje se večeras opet bore za zlato. Kako da ne budemo onako, generalno-sportski kažnjeni porazom u ovome ili onome? Ne bi bilo pošteno reći da nismo prizivali. To izokrenuto vrednovanje stvari vratilo nam se u obliku kazne za fudbal i košarku. Odbojkašice su vrh. A mi ne poštujemo tu činjenicu, nego pišemo, čitamo, ogovaramo, uzdišemo oko i zbog fudbala, najviše, pa zbog košarke ... Odbojkašice su opet onako neprimetno ispraćene na takmičenje. Da li je tako? Jeste. Svaka čast guranju lopte po livadi, svaka čast parketu i košarci, ali prioritet je ono što je sada evidentno uspešnije. I dolazi kao prvo po redu. U finalu smo. U finalu.
Dakle, odbojkašice, šampionke šarma, želje za pobedom, koje zrače sportskom radošću. I daju primer svima. Samo što malo tih "svih" to može da pojmi. Nauk za dalje? Ili ćemo opet o fudbalu? Ne. Odbojka ide dalje. Radost igre se vidi, čuje ... Budimo tamo, a ne u unapred izgubljenim blatnjavim igrama. Košarkaše ostavimo da se odmore, fudbalere da porazmisle o toksičnosti FSS i mafije oko njega, a odbojkašice stavimo u prvi plan, jer su više nego zaslužile.