Ako posle izbora 11. maja Vladu budu predvodile pro-evropske snage bio bi to, na neki način, kraj politike u Srbiji. Naravno, Srbija ne bi iz (možda) predpolitičkog prešla u postpolitičko društvo; ona bi bila klasična liberalna demokratija. Ali politika na kakvu smo danas navikli, koja, ipak, nije borba za vrednosne sisteme opšte prihvaćene u zapadnim društvima, već za goli opstanak kakvog tavkog liberalnog poretka, bila bi prošlost! Srbija bi se konačno stvarno okrenula ka EU, kao i skoro sve evropske zemlje. Značaj lažne geopolitičke podele (za istok i zapad, koja datira od početka 19. veka), bio bi redukovan i antizapadni stav bio bi sveden na kvazi intelektualne krugove (npr. kao danas u Bugarskoj) i stranke sa manjinskim uporištem u biračkom telu. Na izborima 2012. Srbija bi mogla birati između socijaldemokrata, konzervativaca ili libertarijanaca, dok bi esktremne politike grupacije, kao npr. u Francuskoj ultra-desničari ili (u manjoj meri) u Nemačkoj ''stari levičari'', bile svedene na podnošljivi nivo birača. Srpski glasači bi, konačno, shvatili da je demokratija, ipak, nešto više od slobodnih izbora (kakvi su u Srbiji i danas, na sreću!), i da ona, pored ostalog, podrazumeva pošten, odnosno iskren, odnos prema opštim interesima građana. U mom diskursu to bi bio kraj politike u Srbiji. Kada je Fukojama (inspirisan Koževom i Hegelom) pre sedamnaest godina pisao o ''kraju istorije'' ili Meklaun o ''kraju geografije'' oni, naravno, nisu to doslovno mislili. Oni su pod tim podrazumevali ireverzibilnu pobedu liberalne doktrine, odnosno redukovan značaj prostornih distanci u novom globalnom poretku. Iako je Fukojama donekle i reterirao u kasnijim spisima, ja držim da je njegova teza u biti tačna i da su liberalne ideje odnele konačnu pobedu, iako razni fundamentalistički pokreti mogu da zamagle stvarnu sliku stvarnosti.
Srpska politička kombinatorika
Iako se poslednjih dana (posle SSP-a, Fijata i ''Lavrova'', a možda bude i još jedan ''veliki udarac'' antievropejcima) detektuje rast rejtinga koalicije oko DS i pad DSS-NS (pa čak i kladionice brzo menjaju kvote u tom smeru) teško je verovati da bi moglo doći do ''preloma mozga'' kod kritičnog broja srpskih birača. To u prevodu znači da će najverovatnije ''tas na vagi'' biti koalicija SPS-PUPS-JS (čijim blanko ostavkama, faktički, raspolaže Dačić). Iako predsednik SPS odriče mogućnost post-izborne saradnje sa DS, teško je poverovati da to nije način da se sačuva biračko telo (koje je, inače, vrlo srodno radikalskom). Ono što se trenutno čini realnim je da će posle izbora Dačić pokušati da sa DSS, najvećim delom DS koalicije i manjinama formira Vladu, i to, verovatno, po principu broja osvojenih mandata. Time bi koalicija oko DS dobila mandatara i većinu ministara, a SPS-PUPS-JS velike izglede da ostvare svoja, pre svega, socijalna, predizborna obećanja. Za DSS bi ovo mogao biti najlakši način vađenja iz realnog poraza, i moguće je da bi Koštunica, kao i 2001, poslao svoje kadrove u tu Vladu (i pod pritiskom same stranke), dok bi je, istovremeno, ''minirao'' u svakoj dobroj prilici (sa Veljom bi bilo manje problema, i on bi se vrlo moguće prihvatio podele vlasti sa ''izdajnicima''). Međutim, realnija je opcija da Koštunica ''ni po živu glavu'' ne bi hteo u ovakvu Vladu (taman u njoj i ne bili G17 i, svakako, LSV). Suočen sa tvrdokornim odbijanjem ''starog prirodnog partnera'' Dačić bi imao dve alternacije: Vlada patrijota ili manjinska vlada sa većim delom DS koalicije i manjinama (podržana od strane LDP, LSV i možda SPO). Intelegentnom i veštom političaru, kakav je Dačić, teško da ne bi bilo jasno da sa patrijotama gura zemlju u nazadovanje, tako da bi, imajući u vidu da će trenutno izgubiti polovinu biračkog tela, ali da bi iste mogao da nadoknadi dobijanjem populističkih ministarstva (''infrastruktura'' i ''socijala'' npr.), ipak pre mogao odlučiti za ''carstvo ovozemaljsko'' (verovatno bi SPS ušao u ''internacionalu'' i, svakako, dobio snažan rast ugleda u srpskom establišmentu). Paradoksalno, ovakva Vlada bila bi stabilna; SPS je ne bi rušio do kraja mandata, dok ne ostvari predizborne rezultate, dok bi je LDP podržavao jer ni po koju cenu ne bi želeo da vidi ''kambek'' Koštunice.