Na FB jedan moj kolega je objavio da mu je njegov otac koji je isto studirao na Akademiji likovnih umetnosti, osamdesetih godina rekao: Više neću da idem u Cvijetu Zuzorić, muka mi pripadne kad čujem ijekavštinu! Naravno da svako ima pravo na svoje mišljenje ali me čudi da njegov otac nije znao da je Vuk Karadžić govorio i pisao ijekavicom! Glupavo, šta reći. Citiraću Njegoša:
Lipo, ljepo, lepo i lijepo, bilo, bjelo, belo i bijelo-
listići su jednoga cvijeta, u pupolj se jedan odnjihali.
Kad bijasmo đeca, često smo ljeto provodili kod babe na selu. Ustvari kod strica Stanka koji nas je volio, ponekad mi se činilo, više no sopstvene unuke, našu braću od tetke. Stričeva kuća se nalazila odmah do babine kuće. Osjećaj me nije varao, i babi je bilo milije da budemo kod Stanka jer nije bila baš orna da se stara o nama, da nam sprema hranu, da se bakće oko nas. Sebična i vazda mrzovoljna, prst nije pomicala osim da sebi ugrije vareniku. Baba nije voljela nikoga do sebe i doživjela je 100 godina.
Naš stric Stanko je bio vrijedan mimo braću, što bi reka moj drug Miki Radulović. Imao je veliko imanje i vinograd a radio je barabar sa svojim radnicima. Iza kuće je imao košnice sa čelama i obilazio ih je po nekoliko puta na dan. Pričao im je nešto tihim glasom, puštao ih je da mu mile po velikim čvornovatim šakama, pele su mu se i na glavu, šetale po licu i nikad ga ni jedna nije pečila iako nije nosio nikakvu zaštitu. Volio sam da budem pored njega kad je bio kod čela. Ni ja se nijesam bojao, znao je da ih nježno pokupi i stavi mi ih u sastavljene dlanove.
Jednom dok sam jurcao selom sa družinom, zadesismo se pored babinog dvorišta. Mikele, zovnu me baba. Priđoh ogradi a baba mi reče: Pođi de do Stanka i neka ti da jedno pešes čela pa mi ih donesi. Pođem ja, nađem strica i kažem mu što traži baba. Nasmija se Stanko: Opet je ufatio išijas, dođi. Odemo do čela, on mi u dlanove stavi sedam čela: Da ako joj pomogne. Odnesem ih babi, ona ih uze u šaku, podiže bluzu pozadi i pritisnu ih uz krsta. Ajoj, viknu, de izvadi mi žalce iz kože. Povadim joj čelinje žaoke, baba spusti bluzu i htjede da ode svojim poslom. Zgranut upitah je: Što to učinje baba? Čelinji otrov mi smanjuje bol u krstima, odgovori i ode.
Vratim se do strica i kažem mu što je baba učinjela. Stanko se nekako neveselo nasmija: Dajem joj s vremena na vrijeme po neku čelu kad je zabole krsta a ža mi ih je, ka rod rođeni su mi, umru čim zabodu žalac. Izgleda da pomaže, rekla mi je da su njoj pričale o tome njena majka i baba i što da ti velim dalje, to ti je što ti je. Pogladi me po glavi: Idi igraj se.
Kad poodrastoh više puta sam nailazio na oglase ili po apotekama o kremama i mastima sa čelinjim otrovom za suzbijanje bola od išijasa. No za nekoga čelinji otrov može da bude i smrtonosan. Odemo žena i ja sa desetomjesečnim sinom na more, na Ostrvo cvijeća 1977 godine, dobijemo divan bungalov na petnaestak metara od plaže, uživancija! Ispred bungalova meka trava, čak i jedno drvo banane skoro do terase na kojoj smo pili kafu. Išli smo bosonogi samo u kupaćim kostimima do plaže. Jednog dana žena mi se požali da je nešto ujelo za taban. Pogledam i vidim žalac od čele, izvadim ga i isperem ranicu Lozom. Gunem dva gutljaja i velim ženi: Biće sve dobro, izvadio sam ga, stala si na čelu. No sjutra njoj noga počela da otiče i dobija nekakvu ljubičastu boju. Prepanem se i otrčim do bungalova nedaleko od našeg, đe se nalazila ljekarka koju sam dobro poznavao. Ispričam joj što je i kako je. Ona uze ljekarsku torbu i pođosmo do moje žene. Kad je viđela nogu, odmah joj je dala injekciju i rekla da je alergična na ubode pčela, osa i nedajbože stršljena. Dala joj je i kutijicu Fenergana ukoliko me sjećanje ne vara, ovo nosi svuda sa sobom i popij tabletu ako ti se ponovo desi da te ubode pčela ili osa ali ipak moraš otići do lekara da ti da injekciju ali i da ispitaš na šta si sve alergična. Moja žena je alergična čak i na ubode komaraca, džaba se maže i prska, stavlja u utičnicu kojekakva sredstva protiv komaraca, ako je i jedan jedini u sobi, pravilo je da će je ubosti! Ja mirno spavam pored nje, ne pamtim kada me je ubo ijedan komarac. Neđe sam čitao da komarci najviše vole nultu krvnu grupu a nju ima moja žena. Da li je to istina ili ne ali moja žena nastrada od komaraca!
U vrijeme kad sam bio na Kavkazu u Jermeniji uđem u jednu apoteku i pitam ih da li imaju mast ili kremu na bazi zmijskog otrova koji smanjuje bolove od reume i išijasa. Imali su! Kupim pet velikih tuba za neke sitne pare. Kako i đe je čula, moja druga majka Joša, zamolila me da joj to kupim jer je muku mučila od reumatskih bolova. Raspitam se kod prijatelja koje sam upoznao već prvog dana i kažu mi da na Kavkazu postoji jedna vrsta kobre čiji se otrov vjekovima koristio u spravljanju melema a danas u farmaciji, prije svega za kreme i masti za umanjivanje bolova prouzrokovanih reumom ili išijasom.
Ljudska riječ može biti otrovnija od zmijskog ili čelinjeg otrova.