Bilo je to pre par godina. Saša i ja smo dobili poziv da gostujemo u Norveškoj, u saradnji sa Tuti organizacijom u Falstad memorijal centru.
Sve što smo znali je da je to bio logor za Jugoslovenske zarobljenike koje su slali tamo.
Taj dan je bio kišovit, hladan, ali tako je to u Norveškoj, jako malo sunca, uglavnom neka polusena.
Tu su dovodili ljude iz bivše Jugoslavije za vreme II Svetskog rata.
Dočekali su nas na vratima, izuzetno ljubazni domaćini. Pokazali su nam mesto, i uveli u salu. Ja sam u Sali osetila jezu, na zidovima su bile slike logorasa, mrtvi, osakaćeni, izgladneli, i hladnoca je postajala još gora. Na mestu gde se nalazi sala, nekada je bio svinjac. Njima su bacali mrtve, tako su ih hranili.
Od same priče i od mesta počelo je da mi se vrti u glavi i okružena svim tim slikama, krevetima koji zjape prazni, pitajući se da li stojim na nečijim kostima počela sam da pevam. Pesmu koju nisam ni planirala.
Negde na kraju sale, videla sam starijeg gospodina kako plače. Na sceni plakala sam i ja. On i ja u Sali.
Završio se koncert. Na štakama, prišao mi je. Ime mu nisam zapamtila. Imao je 91 godinu i ispričao mi je priču.
Čitavu porodicu su mu pobili, jer su pomagali našim zatvorenicima u logoru. Mnoge je njegova porodica pre no što su ih ubili spasila, a on je nekako uspeo da pobegne i krio se u brdima pomažući ljudima i boreći se protiv fašista.
Tiho je rekao: Ja sada mogu umreti na miru. Ponovo sam čuo i doživeo da mogu da dodirnem ruku onih koji su ginuli za slobodu.
Ponosit stao je, pogledao me je i počela je da mu drhti brada. Poljubio me je u kosu i izašao.
Ja sam ostala okružena mrtvima u Sali, i ostala sam zagledana u gomile knjiga u kojim su bila ispisana imena stradalih. Knjige je donela kustoskinja spomen centra Jasenovac u dogovoru sa Memorijalnim centrom Falstad.
U logoru u Norveškoj, u Sali, gde su svinje hranili ljudima, okružena mrtvima, pogledom prikovanim za sve te knjige ja sam pevala.
Publiku nisam videla. Videla sam mrtve i Njega.