Danas, u jednoj našoj osiguravajućoj kući.
U holu portirnica, garnitura za sedenje, a malo dalje šalter za uplate.
Agentica mi reče da sačekam dok završi sa prethodnim klijentom, otišao je do šaltera da uplati premiju.
Sa šaltera se jasno čuje:
- Vi treba da uplatite …hiljada i 420 dinara. Morate mi dati tačan iznos. Ponedeljak je, nemam da vratim.
Čovek se vrpolji, nudi 500 dinara, ona iz topa odgovara:
- Rekla sam da nemam da vam vratim, imam samo 200 dinara.
Sledeće, on pretura i sakupi 400, ali će gospođa sa šaltera:
- Treba 420, fali Vam 20 dinara.
On je valjda nešto rekao kad ona ponovi:
- Nemam, rekla sam da imam samo 200 dinara. Morate ići da rasitnite ili možete da uplatite u S… (naziv lanca menjačnica gde primaju i uplate), pa da mi donesete potvrdu.
Čovek sa nekim osećajem krivice napušta šalter, prilazi agentici, kaže kako je ostavio ne šalteru neštonešto i da ide sad da vidi kako će za tu uplatu pa će doći da donese potvrdu i preuzme polisu.
Mirno, tiho, samo što im se svima nije izvinjavao.
Ja sedim i razmišljam kako je odlično što uplaćujem elektronski jer nešto slično ne bih izdržala.
A negde možda i zavidim onom čoveku.