Obicno je to ono sto crtaju deca, koja jos uvek ne umeju da pisu, gde svojim neznanjem da se izraze drugacije, da nakite, filozofiraju, pumpaju grandioznost, uspevaju da lagano predstave jednostavnu, iskonsku istinu zivota, uvek istu, jer je velika.
Mala kuca na kojoj je dimnjak iz koje se izvija dim, sto znaci da je nalozeno ognjiste i da je toplo i kuva se rucak. Ispred je drvo sa ogromnom krosnjom i pticom na grani, pored je zbun koji cveta.
Trava naokolo je zelena i na njoj se vesela deca igraju, tu je i pas ili macka. Mama i tata masu sa prozora. U daljini su brda, a iznad je cisto nebo plave boje i obavezno zuto sunce u gornjem uglu, koje pruza zrake ka prizoru. To sunce mi je posebno drago, jer ima oci i smeje se.
Nema niceg od zatrovanog sveta odrslih, ni vojske ni administracije ni politike, komplikovanih finasija ni zastrasujucih planova, ni velikih zelja, ni grca,...samo ono sto je potrebno za zivot...i radost,
...kazu nam neiskvarenom mudroscu, prave stvari su jednostavne,.nemoj da hoces- zivi.
..........
Meni treba ta kucica, al kamena i pored mora, sa malim ateljeom u potkrovlju, veranda sa vrezom od bugenvilije, gradele za skarpinu i prstace, casa vina i dobre komsije...pa nek se da i ta Ines godinama, samo nek su dobre i sa tim suncem sto se smeje.