Literatura

Mauro Serafini, izbor iz poezije

elis

/ 08.03.2024. u 21:55

Komentari: 16
Čitanost: 4345
/
Preporuke: 50
/

Naslovnica Serafinijeve zbirke

Nekoliko pjesama firentinskog pjesnika Maura Serafinija u mom prepjevu

Porijeklo vrsta

zitu sam sreo na plaži

sunce se probijalo kroz djecu u plićaku

i tuklo mi u oči

krenula je pravo ka meni

okružila me

i satjerala u ćošak

nije mi dala mrdnuti

dok se svi sa plaže

nisu bezbjedno udaljili

a onda me cijelog izgrizla

ne da bih joj bio obrok

već samo da se zabavi

čudesna rasna i razigrana zita

koju otad tražim po plažama

zita lovački morski pas

Viseća noć

većina mojih noći

čvrsto stoji na stubovima

ali snovi o marinelli protiču

ispod mojih visećih noći

kad marinella uđe u sobu

vjetar zaljulja viseću noć

a ja se uplašim da ću pasti

i čvrsto se uhvatim za ogradu

ujutro se smijem samome sebi

i strahu da ću pasti u san o marinelli

kao da već nisam

pao u marinellu

Ta stvar

drusilla je došla

sa nekoliko sljepljenih šiškica

s kakvima obično odlazi od mene

unezgodila se

kad sam joj taknuo kosu

luckasto se izvinjavala zbog viška gela

kakav gel uzviknuh

ta nisam crkvenjak iz san gimignana

pa da ne znam od čeg se šiškice ulijepe

to je dušo

samo usirena mjesečina

rekoh pa je poljubih i ne stadoh na tome

tako vam je sa drusillom

morate prvo izvaditi stvar

da biste je mogli ugurati

Insieme

lara je iz salzburga

ima francuske dojčice

po svemu ostalom

čistokrvna je njemica

u firenzi radi kao lektor

đuska u disku

nosi konjski repić

i vrcka guzom

kao artirljerijski kadet

dok se evropa ujedinjuje

lara i ja dahćemo

ja kao firentinski dripac

ona kao njemica

sa ozbiljnim

kulturološkim ambicijama

No pasarán

paoline dojčice

dva su kočoperna zavjeta životu

dva ratoborna partizana

koji ratuju da bi pjevali o bitkama

paoline dojčice imaju ideale

i ne pristaju na kompromis

kada ih dotaknem

sjene u sobi zaplaču od ganuća

kada ih poljubim

više nema odstupanja

Florentinske noći

razdvojeni smo gradom

i po visini i po širini

svojih se imena sjećamo

samo da bismo ih se sramili

iz pičke ti vadim

gumene bombone

ljepljive su

pa nas još samo one

mogu spojiti

makar na lomljivi čas

Brnjica

kad je taksi stigao

donio je i izmjene

u pravilima igre

vozač se malo uplašio

kad je čuo moj jauk

a tebe u retrovizoru nije bilo

bila si nad mojim preponama

grickajući ono što se ljubi

ja sam bolno ječao

ne dopuštajući ti da staneš

firentinska predgrađa

u ljubavi su još razigranija

i proždrljivija

ponekad izgrizu na smrt

ako im ne staviš

brnjicu

Mirabella

pjegava mirabella

kršćanka je nevjernica

kad je sa mnom

nevjerna je dečku

kad je sama

nevjerna je bogu

kad spava

nevjerna je meni

ponekad je obuzme

vjersko ludilo

najčešće kad me jaše

i kad traži otpozada

ali čim ispadnem iz nje

opet je nevjernica

pjegava kršćanka

prepuna sumnje

Savonarola

sa giottovog tornja

otkucao je petnaesti čas

umrla je još jedna valjana noć

rodio se još jedan prevratnički dan

moj skvrčeni i sluzavi ud

paola je stavila na dlan

stala ga ljubiti i cuclati

šaputati mu girolamo moj girolamo

takva je povijest moga grada

nakon razvrata uvijek se pojavi svetac

pa i jutros evo mog girolama

paola spaljuje na lomači usana svojih

Mauro Serafini - umjesto bilješke o autoru

Maura Serafinija upoznao sam sasvim slučajno, kada nas je ljetnji pljusak u jedno beogradsko predvečerje natjerao da potražimo zaklon u istoj kafani. Kolarac je bio ispunjen i drugima koji su tu našli sklonište od kiše, pa je slučaj udesio da on i ja moramo podijeliti sto. Kurtoazna kafanska konverzacija između dva slučajnika veoma brzo je postala ugodan kafanski razgovor dvojice ljudi koji slute da su te večeri jedan u drugom pronašli prijatelja.

Razgovor vođen te kišovite večeri u Kolarcu, nastavio se i narednih godina, uglavnom prepiskom, ali i tokom nekoliko susreta, jer Mauro me posjetio i u Sarajevu i u Mostaru i u Trebinju. Započet je spominjanjem Pirla, čijom smo virtuoznom igrom obojica bili fascinirani, a nakon toga se počelo otkrivati da čarobnjak scudetta nije jedino što spaja Maura i mene. Filmovi Il Sorpasso, Amici Miei i oni o don Camillu i Peponeu, snimljeni po djelu Giovannina Guareschia, Pirandellov i Kazantzakisov opus, Catullovi, Ungarettijevi, Paveseovi i Montaleovi stihovi, ali i oni Rafaela Albertija, muzika Adriana Celentana i Giorgia Gabera... sve nas je to povezivalo i učvršćivalo jedno slučajno započeto prijateljstvo u gradu u kom smo obojica bili prolaznici, istina, na različite načine. On kao Marco Polo, a ja kao Odisej.

No trebalo je proći skoro deset godina i trebalo je da ja spomenem ovdje skoro zaboravljenog Rina Gaetana, pa da se Mauro odvaži na ispovijed i prizna mi svoju dugo čuvanu tajnu. Onu o svojoj zbirci poezije nastaloj krajem prošlog vijeka i brižljivo skrivanoj od bilo čijeg pogleda. Poslao mi je svoj rukopis, a ja sam, zapanjen jednim skrivenim poetskim vrtom, shvatio zašto je Gaetanovo ime bilo lozinka koja otvara vratnicu tog vrta.

Mauro je prefinjen pjesnik ljubavnog i erotskog, ali njegovu poeziju znatno bitnije određuje to što je on pjesnik bez ambicije, koju beskompromisno odbacuje jer zna da tu žrtvu mora podnijeti onaj ko je u potrazi za potpunom iskrenošću, i prema svijetu s druge strane prozora i prema odrazu s druge strane ogledala. Njegovu poeziju nije teško prepjevati, jer u njoj nema manira niti poze. Ali Mauro nema ni uzore. Jezik mu je firentinski, ali stih je njegov. Kada krajičak čitaočevog oka uhvati odbljesak nečijeg, recimo Catullovog uticaja, Mauro već narednom rječju otklanja svaku sumnju u oponašanje, pogotovo ono nesvjesno.

U ovoj poeziji skoro da nema stilskih figura u koje bi se moglo uprijeti prstom i kazati – ovo je stilska figura. Maurove stilske figure bjeline su između njegovih riječi, odnosi što ih između riječi grade te bjeline. On tim bjelinama i svojom lapidarnošću, poput renesansnih minijaturista iz Klovićeve radionice, urezuje oštre i precizne slike u čitaočevo oko koje onda i samo može sagledati dramu ljubavi i života koja se u njima odvija. Žene, međutim, Mauro slika modiljanijevski, brižljivo čuvajući svaki titraj njihove ženstvenosti i njihove erotičnosti.

Galerija ženskih likova u ovoj zbirci možda je i ono najvrednije što Mauro zavješta poeziji. On žene voli, ali ta ljubav ne bi imala vrijednost niti bi iz nje mogla nastati poezija ako ih ne bi i razumijevao, na način koji je jedino moguć – on ih razumijeva svojom ljubavlju i svojim čuđenjem, svojom udivljenošću pred čudom ženskog bića, ali bez želje da ih tumači, jer zna da tumačenje uvijek može skliznuti u suđenje. Mauro pred ženu svaki put staje ontički nevin, otvarajući tako i ženi prostor da ona obnovi svoju ontičku nevinost i ponovo je izgubi, da bi je mogla ponovo zadobiti.

Žene što ih Mauro ljubi stvarna su bića, rudimentarno živa, i čitalac skoro da može osjetiti otkucaje njihovog damara i toplinu njihove kože. Ali da su samo to, pitanje je da li bi njihovo prisustvo u Maurovoj poeziji bilo dovoljno da tu poeziju načini velikom i bitnom. On u tim ženama prepoznaje odraze drevnih boginja, pramajki, čarobnica, ali i odraze tragičnih junakinja čovječanstva. I ne želi da ponovi vječnu grešku, ili čak zločin čovječanstva – ne želi da posjeduje ženu. Mauro želi samo da je voli i da bude zahvalan kada je voljen, jer zna da je to – voljeti i biti voljen – izvor i ontološke i antropološke autentičnosti.

Mauro Serafini pjesnik je koji o ženama zna onoliko koliko pjesnik može znati. On zna i da to nije dovoljno da bi nas podučavao tajni ženskog bića. Ali je zato dovoljno da nas poduči šta znači biti čovjek i šta znači biti muškarac. Alternativa tome je – biti obična firentinska ili ma koja druga karina. Ja lično duboko sam zahvalan svom prijatelju na ovoj nevelikoj, no čudesnoj zbirci. Nadam se da će takvu zahvalnost osjetiti i drugi koji je budu čitali.

---

Da ova zamjena za bilješku o autoru ipak ispuni očekivanja onih koji od pjesničkih biografija zathijevaju činjenice, dodaću da je Mauro Serafini rođen u Firenzi 1970. godine, da osim ove knjige ne postoji nijedan drugi trag njegove poetske avanture i da radi u preduzeću specijalizovanom za trgovinu opremom za vinarije.

Atačmenti

karina.jpg / 118.21 / KB image/jpeg

Tagovi

Mauro Serafini, poezija, Elis Bektaš

postavite na |

Komentari (16)

Sakrij replike | Pošaljite komentar

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zoja444 23:11 08.03.2024

elis

zgodan si na ovoj fotografiji. i macka je slatka.

shmoo 08:39 09.03.2024

Re: elis

zoja444
zgodan si na ovoj fotografiji. i macka je slatka.

Мачка се римује са тачка.

Koren

Iz korena snaga šikne,
kiše deo, zemlje deo,
san mu snežnobeo.
Iz dubine k suncu svrdla
koren lukav i prepreden,
ruka mu ko konop preden.
Na mišici crv mu spava,
na kolenu crv mu dremlje,
svet procrvlja iznad zemlje.
Ali koren živi dalje,
ne brine za rane dana,
san mu - grana rascvetana.
Njoj se divi i nju hrani,
sokove joj šalje sveže,
sokovima k sebi veže.
Sad sam i ja, evo koren,
međ crvima živim, tih,
tu se rađa i taj stih.
Postah koren, cvet sam bio,
teški me je nanos skrio,
sudbine me rani mač,
nada mnom testere plač.