Godinama gledam kako se narod zlopati sa svojim političarima. Kako koju vlast izabere, ona mu okrene leđa i radi po svome, ne za narod već za sebe. Narod vidi zajebao se, izabere drugu vlast, misli ova će biti bolja. Kad ono Q. Nova vlast zauzme kabinete, fotelje, rezidencije, audije, stanove i čitav bogovetni mandat tera po svome. Isto kao prethodna.
Zbog takve vlasti kogod je mogao odcepio se od nas. Već sam skoro i zaboravio ko sve odcepio. Više se od nas odcepilo, nego što nas je ostalo. Čini mi se da je poslednje bilo Kosovo, ukoliko se prošlih nekoliko dana nije odcepio još neko, nisam gledao dnevnik.
Svi od naše vlasti odcepljeni, čim se odcepe, žive bolje. Porastu im plate i penzije, skoče im životni standardi i putuju po svetu bez sramotnog višednevnog čekanja u kilometarskim redovima za vize. Ko je od odcepljenih hteo u NATO, ode u NATO, ko je hteo u EU, ili je već u EU ili čeka u predsoblju, ko je hteo ekološku državu, to je postigao. Kud ćeš više i bolje.
I naša vlast to isto nama obećava, ali nekako ne postiže. Mi gde smo tu smo, korak napred dva koraka nazad. Doduše, nije da naša vlast ne postiže baš ništa. Postiže i ona mnogo toga. Ali samo za sebe. Čim ih izaberemo skaču im plate i dnevnice, uslovi stanovanja i prevoženja, putuju sa diplomatskim pasošima po svetu, i sve to o našem trošku. Njima lepo, nije da nije, ali mi koji smo ih birali i koji ih plaćamo i dalje se zlopatimo.
Odmah da kažem nisam političar, a ni politikolog, nisam ni, nedaobog, politički analitičar, ali politički zrelo i logički zdravo razmišljam. Sve tako razmišljajući evo do kakvih sam zaključaka došao: Ako svi koji su se od naše vlasti odcepili bolje žive, zašto se onda i mi građani Srbije ne odcepimo, ili bar ogradimo, od te vlasti i da zatim, tako odcepljni, živimo kao sav normalan svet.
Kao što smo videli odcepljenja je bilo raznih. Isto je i sa ograđivanjem. Moj inovativni doprinos teoriji i praksi separatizma i independentizma podrazumeva da se građani Srbije odcepe od svoje vlasti i to tako da nju, vlast, ograde. Ne, u logore i u zatvore. Ni slučajno. To ne bi bilo demokratski. Šta bi svet o nama mislio i govorio? Uostalom, smeniti ili oboriti, a zatim pobiti ili pozatvarati vlastodršce nije nov metod. Istorija je puna takvih primera, a i današnji kazamati bivših vladara. To što taj metod nije nov, pa i malčice grub, manje-više, ama ne daje rezultate, jer oni koji zauzmu vlast ne bivaju bolji od svojih prethodnika.
Prema mojoj teoriji izabrane predstavnike čim stupe na vlast treba zatvoriti u legalne institucije vlasti. Poslanike u zgradu visokog doma, predsednika u njegov kabinet, premjera i ministre u zgradu vlade. Eto im fotelje, eto im mandati, neka vladaju, ali sa nama građanima da nemaju ništa.
Kako bi to izgledalo u praksi, pokazaću na primeru zakonodavne vlasti.
Parlament bi bio u stalnom, takoreći danonoćnom zasedanju. Narodni poslanici bi raspravljali do mile volje, držali bi govore bez vremenskog ograničenja, glasali, nadglasavali se, diskutovali, replicirali, oponirali, vikali, psovali, pljuvali, pevali,polivali jedni druge vodom,
čupali kablove mikrofona, hvatali se za guše.
Jednom rečju, radili bi ono što jedino i umeju da rade, ono što su radili i do sada. Razlika u odnosu na dosadašnju praksu srpskog parlamentarizma, a koja nije dala nikave rezultate, bila bi u tome što narodni poslanici ne bi mogli napolje iz visokog doma sve dok im traje mandant i što ne bi bilo TV prenosa.
Za neophodan im poslanički rad i poslanički odmor zgrada parlamenta bi bila adekvatno preuređena. Svaki poslanik, kako pozicije, tako i opozicije, imao bi zasebnu sobu, sa krevetom, WC-om i tuš kabinom, svakako i radnim stolom, a zavisno od vrste pismenosti i priborom za pisanje ili kompjuterom. Nešto poput Ševeningena.
Parlamentarni red i rad bio bi jednak za sve. Ustajanje, obroci, prepodnevno i popodnevno zasedanje, vreme za šetnju dvorišnim krugom visokog doma, popodnevni odmor i povečerje bili bi striktno propisani. Svi poslanici bi bili odeveni u istovetnu prugastu odeću u bojama nacionalne zastave. Narodni poslanici vladajuće koalicije imali bi vertikalne, a poslanici opozicije horizontalne pruge, dok bi na poslaničkimm kapama nosili stranačka obeležja. A ne kao do sada.
Da bi se onemogućilo ometanje narodnih poslanika u državničkim poslovima, mobilni i drugi telefoni bi bili zabranjeni. Podrazumeva se da bi postojala interna ambulanta sa stacionarem, a teži slučajevi, pod adekvatnim obezbeđenjem, prebacivali bi se na lečenje u specijalizovane ustanove - VMA, Laza Lazarević i dr.
Da ne bi dolazilo do neprincipijelnih koalicija, posete supružnika bi bile odobravane dva puta mesečno.
Isto bi važilo i za neudate i neoženjene predstavnice/ke naroda, ukoliko bi imao ko da ih poseti. Za tu namenu bila bi opremljena posebna prostorija sa obaveznim francuskim ležajem, prezervativima, a poslanici PUPS-a i drugi po godinama stariji narodni poslanici, prilikom poseta supruge, mogli bi koristiti i odgovarajuće časopise, video-filmove i tablete vijagre. Posete iz agencija za poslovnu pratnju ne bi bile dozvoljene. Nije po zakonu.
Ostavke pre kraja četverogodišnjeg mandata ne bi bile moguće. Kandidovali ste se, dobili ste povernje naroda, narod vas je izabrao, a volja naroda je volja boga, izvolite pa vladajte. Kad vam istekne mandat pustićemo vas napolje. Ako vam vladanje nije bilo po volji, nemojte se ponovo kandidovati.
Izborni sitem bi, također, pretrpeo izvesne promene.
Predizborna kampanja bi trajala jedan dan, obavezno neradni, najbolje subotom. Svaki nosilac liste dobio bi pola sata da izloži svoj program na nacionalnom javnom TV servisu. Ko nije u stanju da kratko i jasno kaže kako će usrećiti svoj narod, bolje da se i ne kandiduje. Pre nastupa voditelj bi na identičan način upozorio sve kandidate jednom jedinom rečenicom: «Imate pravo da ćutite. Sve što budete rekli može biti iskorišteno protiv vas i vaše partije.» Isti tekst bio bi krupnim ćiriličnim slovima ispisan na uređaju iznad TV kamere, takozvanom «idiotu». Kandidati, koji se odluče na ćutanje, odćutali bi svojih pola sata, narod bi ih gledao i sve bi mu bilo jasno. Predizborna tišina bi trajala od nastupa polednjeg kandidata pa do nedelje ujutro.
U nedelju počev od 10.00 do 14.00 časova narod bi glasao. Glasanje bi bilo SMS porukama, na način dobro poznat građanima Srbije, koji je uspešno primenjivan u glasanju za izbacivanje iz kuće Velikog brata ili pri glasanju za Eurosong i Zvezde Granda. Glasalo bi se sa posebnih, tzv. izbornih mobilnih telefona, koje bi svakom građaninu sa glasačkim pravom besplatno obezbedila država. Izborni mobilni telefoni nosili bi matični broj građanina i bili bi tehnički urađeni tako da se ne mogu koristiti u druge svrhe, sem za izbore predstavnika vlasti. Kad glasač umre sa njim bi bio sahranjen i njegov izborni telefon.
Da bi se građani motivisali da glasaju, u okviru državnog budžeta bila bi planirana sredstva za nagrade. Do 5% glasača, srećnih dobitnika, bio bi nagrađeno adekvatnim nagradama. I to, od simboličnih nagrada u vidu šajkača, jeleka, anterija i opanaka za glasače iz rasejanja, preko motika za poljoprivredne glasače, do radnih mesta za nezaposlene glasače.
U tako izmenjenom izbornom sistemu Republička izborna komisija je suvišna, a i mnogo košta poreske obveznike. Logističku podršku, kontrolu izbora i pravilnosti izvlačenja nagrada za glasače, vršio bi CESID, koji poreske obveznike ne košta ništa.
Kao što je i uobičajeno CESID bi u nedelju uveče na PRES konferenciji objavio izborne rezultate. Zatim bi se prešlo na lepši deo izborne večeri, tj izvlačenje nagrada za srećne glasače.
U skladu sa rezultatima partije bi do narednog petka stupile u postizborne koalicije i formirale vlast. Novi predstavnici vlasti bi vikend proveli sa svojom porodicom, a u nedelju uveče prešli bi u legalne institucije gde bi, na gore opisan način, četiri naredne godine radili za svoj narod, tj. vršili vlast.
Ekonomske i sve druge prednosti novopredloženog sistema organizacije državne vlasti u Srbiji, toliko su očite da ih nije potrebno obrazlagati. Iz istorije mi je poznato da mnoge velike ideje nisu nailazile na razumevanje savremenika. Platonova ideja o idealnoj državi još uvek čeka na realizaciju. Predpostavljam da će slično biti i sa mojom idejom o idealnoj državnoj vlasti u Srbiji.
Ako je Platon mogao da čeka, čekaću i ja. Međutim, Srbija neće moći još dugo da čeka.