Neznanje proizvodi strah. Strah proizvodi agresiju. Agresija proizvodi sukob do unistenja jedne ili druge strane. Unistenje jedne strane proizvodi i unistenje druge strane jer je ravnoteza ultimativni zakon prirode. Jedini nacin da se izadje iz ove spirale unistenja je znanje i obrazovanje.
Covecanstvo misli da je mracni srednji vek koji je predstavljavo dogmatizam, neznanje, zatvorenost i regresiju iza nas, ali se ja ne bih slozila. I u danasnje vreme mi tezimo da unistimo sve sto nam nije poznato pod optuzbom da ta nepoznanica preti unistenju nase vrste a pri tome ne shvatamo da upravo takvim delovanjem unistavamo sami sebe. Nasa nauka nam je produzenjem zivotnog veka coveka i smanjenjem mrtvorodjenih samo dala kvantitet ali ne i kvalitet novih pripadnika ljudske vrste. I dalje smo isto arogantni i isto netolerantni prema svemu sto nas okruzuje a sve sto nas okruzuje je priroda. Unistavajuci prirodu unistavamo nas same arogantno verujuci da se prirodni zakoni ne primenjuju na nas i da smo mi iznad prirode.
Mnoge delove prirode smo proglasili svojim neprijateljima i sistematski ih unistavamo u neobjavljenom ratu. Ovi naravo nisu ni svesni toga pa ne pruzaju nikakav otpor. Oni govore jezikom prirode a u tom jeziku pojam „rat” ne postoji. U prirodi se ubija nesto da bi se obezbedila hrana ili zastitila grupa od napadaca koji jedinku iz grupe smatra hranom.
Covek je na najnizoj lestvici u meniju prirode. Nema biljne ili zivotinjske vrste kojoj je covek cak ni usputna hrana. Svi incidenti koji su rezultirali povredom ili smrcu coveka su direktna posledica nepostovanja prirodnih zakona, tj. povrede teritorije odredjene zivotinjske vrste ili prosto izazivanje i neprimereno ponasanje. Nisam jos cula za organizovana okupljanja lavova ili tigrova u lovu na ljude.
Mi moramo biti svesni da su ta stvorenja brza, spetnija, snaznija i prilagodjenija od nas. Medvedi, lavovi, krokodili, zirafe, ajkule, murine, skorpioni, misevi, pacovi, orlovi, psi, macke, kokoske, krave i svaka pojedina zivotna forma na planeti je jaca od nas i mogla bi da nas pregaze k’o plitak potok ako im se tako hoce. Jedina prednost koju mi imamo je nasa inteligencija koju ocigledno ne koristimo dovoljno u cilju izbegavanja fatalnih susreta.
Ja se cesto u svom poslu srecem sa tim tzv. nemanima koje vladaju vodama-jos jednom od neosvojenih teritoruja za ljudsku vrstu. Jedne od mojih omiljenih su ajkule.
Ajkula je jedno od cuda prirode. Starija od dinosaurusa i savsen predator koji se plasi coveka. Od iskona su o njima pricane price i legende. Jedna od biblijskih je dilema koja je zivotinja progutala Jakova? Ajkula ili kit? Postoje zapisi o pronadjenim Belim ajkulama sa celim delfinima i morskim lavovima od 50kg u njihovim stomacima. Francuski naturalista Guillaume Rondelet je zabelezio slucaj mornara u kompletnoj odeci nadjenog u stomaku velike Bele. Na osnovu ovoga mozemo zakljuciti da je ajkula mnogo verovatnije objasnjenje Jakovovog nestanka.
Herodot je u V veku pre NE belezio slucajeve napada ajkula na mornare sa potopljenih brodova a Aristotel je u III veku pre NE prilicno tacno opisao biologiju ajkula. U to vreme se verovalo da ajkula mora da se okrene naopako kako bi pojela plen. Verovalo se da je ovo deo boginje Prirode koja je tako postavila stvari kako bi plenu dala jos jednu mogucnost da pobegne.
Kasnije, oko 77. godine NE Plinije je upozorio na cinjenicu da male ajkule grizu izlozene bele delove tela ukoliko ih ne uplasite na vreme. Jos tada se znalo za plasljivu prirodu ovih stvorenja.
Evropsko vidjenje ajkula kao pobesnelih nemani se uveliko razlikuje od vidjenja onih koji zive u mnogo blizoj sprezi sa morem i imaju bolji uvid u prirodu njegovih stanovnika. Ljudi sa Pacifika i Indijskog okeana, pogotovu robolovci i oni koji zive u priobalnom delu imaju znacajno razlicita misljenja od evropljana. Mnogi ajkulama pripisuju nadprirodne moci, smatraju ih zastitnicima ribara, a obozavanje ajkula je bilo veoma rasireno ukljucujuci ponekad i zrtvovanja ljudi. Neka plemena smatraju da su ajkule njihovi preci i „prizivanje” ajkula se jos uvek praktikuje na nekim ostrvima na Pacifiku. Ajkule su veoma bitan deo kulture i folklora nekoliko naroda u Melaneziji, Zapadnoj Africi, Australaziji i basenu Amazona. Ostaci mnogih velikih ajkula su pronadjeni u rusevinama Velikog Asteskog hrama ispod centra Meksiko Sitija zajedno sa ljudskim i krokodilskim kostima.
A zasto su ajkule toliko fascinantne i jedinstvene? To ce nam najpre reci njihova biologija.
Ajkule pripadaju taxonomic podklasi porodice chondrichthyes, ili redu „hrskavicastih” riba. Kao sto i samo ime kaze njihov skelet je napravljen od fleksibilne hrskavice. U njihovom skeletu, perajima ili krljusti nema ni jedne kostice.
Postoje dve osnovne grupe „hrskavicastih” riba. Veca od njih su elasmobranchii (elasmo=plocast, branchi=skrge) koja ukljucuje ajkule, raze i himere. Lako ih mozemo prepoznati po 5-7 pari otvora za skrge sa obe strane glave. Grupa ajkula predstavlja oko 500 do sada poznatih vrsta elasmobranchii-ja. One su obicno cilindricnog, ponekad spljostenog oblika sa karakteristicnih 5-7 otvora za skrge sa obe strane glave. Bocna peraja nisu prikacena za glavu iznad skrga (kao kod ostalih riba). Takodje imaju veliko repno peraje (rep) i jedno do dva ledjna peraja
Neke ajkule su spljostene isto kao raze ali se od njih lako razlikuju po polozaju bocnih peraja i skrga.
Raze ili batoidne ribe su u stvari jedna od podvrsta spljostenih ajkula koje ponekad iz miloste zovemo „palacinka ajkule”. Postoji preko 600 vrsta raza.
Vecina naucnika se slaze da se pre oko 400 miliona godina (200 miliona godina pre dinaosaurusa) evolucija prvobitnih riba podelila u dva osnovna pravca. Prva grupa, klasa chondrichtye-ja je zadrzala hrskavicasti skelet, bez kostiju i sa spljostenim roznatim krljustima. Druga grupa su osteichthye (osteos=kost, ichthos=riba). Ribe sa kostanim skeletom su mnogo vise rasprostranjenje sa svojih ≈ 25000 vrsta.
Ajkule i njihovi rodjaci su vise rasprostranjene u fosilnim ostacima – vise od 3000 vrsta dos se smatra da su mnoge nestale bez ikakvog traga. Neki fosili koji datiraju od pre 150 milona godina su skoro potpuno identicni sa danasnjim ajkulama, razama i himerama.
Danas nam je iz ove porodice poznato 1100 zivih vrsta i broj raste sa otkrivanjem novih.
Ako vam ovi podaci nisu bili dovoljni da se fascinirate, evo jos nekoliko napomena koje opisuju neke aspekte njihove biologije.
Ribe koje zive u slanoj vodi imaju problem da odrze viskozitet svojih telesnih tecnosti jer so po svojoj prirodi izvlaci vodu iz svega pa i iz zivih organizama. Ribe taj problem resavaju pijenjem velikih kolicina vode iz svoje okoline a visak soli izbacuju kroz urin i skrge. Ajkule resavaju taj problem na potpuno suprotan nacin. One zadrzavaju so iz okoline tako da sada proces tece obrnuto. Zadrzana so, u obliku uree, privlaci cistu vodu iz okoline. Zbog ovoga je meso ajkula puno uree koja ga cini skoro nejestivim jer se urea kod mrtve zivotinje vrlo brzo pretvara u urin. Neke ajkule su se toliko izvestile u ovoj igri slano-slatko da neke od njih mogu da zalaze u recne estuare i slatkovodna jezera i da se tamo zadrzavaju dok ne potrose zalihe soli (Bull shark).Sve ostale ribe imaju vazdusni mehur kojom kontrolisu svoju plovnost dok ajkule imaju ogromnu dzigericu koja je puna ulja i sluzi u istu svrhu. To ulje je veoma cenjeno u farmaceutskoj i kozmetickoj industriji.
Njihov nacin razmnozavanja je razvijen od polaganja jaja pa sve do radjanja zivih mladunaca u zavisnosti od vrste ajkule.
A sada da malo pojasnim kako to dolazi do napada ajkula na ljude. U 99% slucajeva u pitanju je zamena identiteta. To su uglavnom napadi „ugrizi i bezi” tipa. Ajkula pomisli od bele ruke ili noge plivaca da je riba i onda zagrize ali se istog momenta uveri da je pogresila pa „ispljune” plen i pobegne. Ako jos taj plivac mase po vodi k’o besan leptir, verovatnoca za gresku je jos veca. To verovatno objasnjava cinjenicu da mali crncici u luci u New Orleans-u zaradjuju baksis skacuci za 10-ak dolara medju brodove koji su okruzenim ajkulama. Statisticki najveci broj napada se odigrao u ranim jutarnjim ili kasnim popodnevnim casovima kada ajkule najcesce love. Dodatan faktor zbunjivanja je mutna voda koja nastaje posle i tokom obilnih kisa, vetrova sa kopna ili delovanjem morskih struja. Ronioci skoro nikad nisu napadnuti od strane ajkula osim ako zaista nisu isprovociranje (vicenje za peraja, nosenje ranjene ribe pod vodom, hranjenje ajkula i sl). Sa svojom skalamerijom od opreme i nesnosnom bukom koju prave, ronioci potpuno zastrasujuce deluju na svako zivo bice pod vodom.
Danas su mnoge vrste ajkula pred istrebljenjem najvise zbog preteranog lova i unistavanja stanista ajkula. Ajkule se najcesce love zbog peraja od kojih se pravi supa za pretenciozne biznismene nosioce novog porogresa dok kreditne kartice drze u novcanicima od „shargen”-a (specijalno obradjena ajkulina koza) a ljubavnice koriste uljne parfeme sa osnovom od ajkulinog ulja.
Ovo stvorenje je nadzivelo dinosauruse ali izgleda da ce ih covek satrti sa lica zemlje zbog svog neznanja i pohlepe.