Pre neki dan, dobila sam (zaslužene!) kritike zbog sasvim neprimerene neaktivnosti na Blogu.
Naravno, bilo mi je neprijatno (mada su razlozi za nejavljanje bili sasvim realni). Osećala sam se kao dete koje je nedeljama kenjkalo što "samo ono od sve dece u komšiluku" nema bicikl, a kad ga je (konačno) dobilo, ostavlja bicikl da čami i skuplja prašinu u nekom hodniku/garaži/šupi, umesto da ga vozi ...
E, u to ime, rešila sam da se opravdam/izvinim/zamolim za oproštaj/pokažem da me ima/kažem da vas sve na blogu volim (mislim ozbiljno, mada priznajem da je neke ljude malo teže voleti nego neke druge). Evo kako:
SVAKOG ČETVRTKA, OD DANAS, PA DOK NE DOSADI I MENI I VAMA, SLAĆU PO JEDNU PRIČU!
(znaću da je dosta kad vidim da ih niko ne čita, ili kad mi pošteno kažete nešto kao:"aman, dosta je! bićemo dobri, nećemo pljuvati na pod i nećemo te više nikad ni za šta opominjati!")
I, tako, evo prve priče:
BABA, VRATI SE....
Moja baba je volela cveće. Gajila ga je s pažnjom i predano. Nedeljama je umela da obilazi oko nekog izdanka, strpljivo očekujući kad će da olista, ili procveta. Pelcere je dobijala od komšija, prijatelja i poznanika, a nije se libila ni da u prolazu otkine pelcer iz kakve tuđe bašte. Govorila je da nije greh ukrasti pelcer (ako ne oštetiš biljku!), mada to nikada nije potvrdila popustljivim stavom prema onima koji su to isto radili njoj, odnodno njenom cveću
U dvorištu krcatom penzionerskim stanovima, natopljenom mirisom kafe i vlage, svakodnevno se vodio pravi mali rat "pelcerom protiv pelcera", koji je kulminirao zlodelima usmerenim na tek procvetalu ružu, ili grm. Volela sam da se igram u tom dvorištu, mada je svaka igra bila skopčana sa hiljadu upozorenja u odnosu na babino ili komšijsko "sveto cveće". Naravno, i meni se, kao i unucima ostalih "baba cvećarki" prečesto dešavalo da napravim štetu, te smo prećutno poštovali sporazum da niko od nas nikada ne prizna učinjeno, niti prijavi nekog drugog grešnika - svojoj ili tuđoj babi.
Jednom se, tako, desilo da se par nas loptalo dok su naše nadobudne babe pile kafu kod tetka Sajke (one što joj je unuka posle postala balerina i imala svoju grupu, pa se pojavljivala na televiziji sa Zdravkom Čolićem, ali je baba Sajka tada već bila pokojna pa se nije mogla s njom dičiti, a bila je pokojna i moja baba i većina ostalih baba uz dvorišta, tako da nije imala kome da se diči i da je bila živa). Lopta je pala u deo bašte moje babe i ja sam pošla po nju. Moja letnja cicana haljinica je zapela za ružu, ja sam trgla tkaninu i ruža se polomila.
Brzo smo se razišli, sluteći zlo, ali se moja baba vratila od Sajke nešto uzrujana, tako da nije ni primetila slomljenu ružu. Videla je tek uveče, dok je zalivala cveće. Strogo me je pitala da nisam ja to uradila, a izgledalo mi je da nekako zna i veruje da nisam, jer bi bilo i nepojmljivo i neoprostivo da baš ja to uradim. Znala je da znam koliko je čekala na taj cvet, i koliko je bila ponosna što mu je boja čista i sveža, a svaka latica "kao nacrtana". Širom otvorenih očiju sam pogledala babu i u dahu rekla "Nisam!".
A onda je moja baba počela da kune na sav glas. "Dabogda dobra ne video k'o mi je ružu polomio! Dabogda mu trnje umesto puta bilo. Ruka mu se osušila..." Stajala sam užasnuta i zatečena. Babine reči padale su po mojoj detinjoj glavi, kao udarci i kao presuda. Plakala sam bez glasa i bez suza, da baba ne vidi, i da ne shvati.
Moja baba je imala devet unuka, i sve nas je volela, na neki pomalo zvocav, ali dobronameran način. Tajno je najviše volela mene i mog brata od ujaka - Branu, po kome sam i dobila ime. Njega, što je bio prvi unuk, a mene - zato što je mislila da me treba zaštititi od posledica loše startne pozicije u životu. Bilo je to skroz "umereno tajno", jer je babino favorozovanje nas dvoje toliko puta šapatom komentarisano u raznim prilikama, da je "tajna" postala opšte dobro porodice. U svakom slučaju, volela me je, de facto. Uspevala je da me voli i kad sam po stoti put zaboravila nove sandalice na česmi u parku, gde sam zajedno sa drugom decom prala noge vraćajući se sa kupanja na Savi. Volela me je i kad je lagala moju mamu da mi je frizerka sa ćoška upropastila kosu, mada me je baba zatekla kako pred velikim starinskim ogledalom "stručno" sama skraćujem šiške da bih imala "Bitls - frizuru" (posle su me morali ošišati na "mušku frizuru", kako bih "ličila na dete"). I ja sam volela moju babu. Pamtim je po starinskim stolicama sa crveno-belim tapacirungom, opaskama vezanim za "Pripovest o dva grada", roto-romanima u Lunu Kralju Ponoći, cveću, otresitom stavu koji je dokazivao da je tačna priča koju su pričali njoj iza leđa, da je kao devojka jahala konje i da nije vezivala kosu. Znala je i da baje, deci od uroka i bebama da ne plaču. Govorili su da joj bajanje uvek uspeva i poštovali su je, ali se to pričalo samo među ženama. Muškima se o tome ili nije govorilo, ili se kovala prava zavera sakrivanja, u koju su bile uključene majke, babe, svekrve, komšinice, sestre, ćerke, a često i ja, bilo kao posmatrač, bilo kao smušeni učesnik. Moja majka je bila učiteljica, tako da je s visine gledala na ta "praznoverja", potajno se stideći što joj se mati time bavi. Zato je baba, kad je došlo vreme za to, morala tajno nositi moga brata na vodu da mu obaje da ne dreči po noći, a i da spreči baba Jecu, koja ga je čuvala, da mu ponovo kuva mak kako bi bolje spavao.
Uglavnom, između moje babe i mene vladala je ozbiljna i dobra ljubav, negovana i dokazivana kroz tih nekoliko godina detinjstva u kojima je značajno mesto (pored mog druga Ljubiše, igre kupusara, Vinetua i čoveka-amfibije koji je stradao zbog ljubavi) zauzimala i moja baba.
Nedelju dana pred smrt, moja baba je došla kod nas u selo. Sela je do mene, izvadila zavežljaj i iz njega prsten, koji je kupila od mornara, preko tetka Jelinog rođaka: "Drži ovo i čuvaj ga. Da me se po nečemu setiš."
Kad je umrla, činilo mi se da je moj svet raspolućen i osakaćen. I da nikada više neće umeti da bude ceo.
Kako prolaze godine, babe se sve češće sećam sa osmehom.
Nisam zaboravila one kletve, čiji zvuk me je pratio godinama, uz jezu i strah od lošeg usuda. No, kako sam u životu videla i puno dobroga (a i ruka mi se nije osušila), vremenom sam shvatila da oni nanosi trnja na mom putu verovatno baš i nemaju veze sa babinim nasumično bačenim kletvama.
Ali sam zahvaljujući njima naučila da život ume da zezne ljude (mada tek uz njihovu svesrdnu pomoć). Neke kratkoročno, neke dugoročno. Za to, u stvari, niko nije kriv.
Naprosto, ljubav nije dovoljna.