Sama rec “rakija” potice od arapske koja znaci znoj, kapljice znoja. Dobija se najcesce destilacijom prevrelih plodova voca,. Tehnologija, u osnovi koje je proces poznat vekovima, je jedna od malobrojnih istinskih tradicija Srbije. Male tajne u toj tehnologiji majstora cine majstorom. O samoj tehnologiji se dosta zna, ali i o odnosu prema rakiji u Srbiji. A on je vrlo cesto malogrdjanski.
Odnos prema rakiji je slican odnosu prema pornografiji. Malo ih je koji bar po nekad ne probaju, a mnogo ih je koji tome priznaju ikakvu vrednost. Vino viski konjak (VVK) je erotika, rakija pornografija. VVK to je hedonizam, otmenost, kultura, a rakija je prostakluk, neukus, siromastvo, dno. VVKje sredstvo za popravljanje raspolozenja i uzivanje, a rakija je sredstvo za opijanje. Vino je krv Isusova, a rakija brlja.
I to ne dolazi iz kvaliteta jednog ili drugog destilata vec iz odnosa onog ko preko toga hoce da prikaze pripadnost nekoj grupi ili potvrdu te pripadnosti. Lako je zamisliti damu koja je popila “casicu vise”. Ako je u toj casici viska bilo VVK ona ce i dalje biti dama a ako je bila rakija ona je alkoholicarka. Ako je pila VVK ona je samo malo raspolozenija, a ako je ljustila rakiju ona je mrtva pijana. Pa sve i da je sljustila samo par casica.
U Srbiji je rakija postala socijalno neprihvatljivo pice. Pice koje je bilo nezaobilazno kod rodjenja, svadbi, sahrana, koje je bilo znak ekonomske moci porodice, koje je jedno od najprepoznatljivijih simbola Srbije postalo je znak ruralnog, primitivnog, prevazidjenog.
Ako je za utehu, a pre ce biti da je za sramotu, takav odnos prema nacionalnom picu, i mozda sansi za pravljenjem istinskog “srpskog brenda” je dosta star. U leteraturi i narodnoj pesmi sljiva je pozitivan simbol Srbije (znas li draga onu sljivu ranku) a rakija predmet sprdnje (od rakije nema bolje zene po tri dana ona ljulja mene), iako je sljiva u najcescem slucaju sluzila upravo za spravljanje rakije.
Retki su primeri i u knjizevnosti gde je rakija tretirana na nacin da se ne omalovazava. Mitke Bore Stankovica je castan izuzetak
“Mehandzi more mehandzi
donesi vino rakiju,
da pijem da se opijem,
dertovi da si razbijem”
Takav odnos prema rakiji, proizvodu sa verovatno najduzim kontinuitetom u Srbiji, imaju i vlasti. Sireci strah da ce ulaskom Srbije u EU navodno biti zabranjena proizvodnja rakije, pospesuju misljenje da je to nesto prljavo sto civilizovani zapadni covek ne prihvata i cega se treba stideti.
Mozda se ipak nesto menja?
U Beogradu je zaziveo rakija fest, manifestacija koja rakiju ne tretira kao brlju vec kao pice ravnopravno sa drugima na svetskoj pijaci a u samoj Srbiji kao njen simbol. Kazu da je rakija “najjaci ukus Srbije”.
U svakom slucaju
Fuck the cola, fuck the pizza all you need is sljivovica