(Dnevničke bilješke, 10. nastavak)
4. lipnja 1999 (petak)
Popodne, Dejanovo predavanje o Vanetu. Historijska distanca (hindsight) ne mora uvijek biti nužna, niti produktivna. Dao je odličan primjer: zbog kasnijih događaja, ljudi su zaboravili da je, recimo, 1941. Vane Ivanović bio značajnija ličnost - a i poznatija - i od Draže Mihailovića i od Josipa Broza. Pa ipak, gledano iz današnje historijske perspektive, stvar izgleda potpuno drukčije od onog kako je bilo.
U medijima, komentari o „Miloševićevoj kapitulaciji". Većina se slaže da je to potpuni poraz Miloševića, jer je morao prihvatiti povlačenje s Kosova, strane trupe u svojoj zemlji, a nije dobio čak ni odustajanje od daljnjeg progona pred Haškim sudom. The Guardian piše da bi Milošević mogao završiti kao i njegovi roditelji: samoubojstvom. Jonnathan Ayel (direktor RUSI-ja, Royal United Services Institute) na radiju govori o „novom Ceausescuu". Glavni mehanizam koji je Miloševića održavao na vlasti - Kosovo, vojska i tajna policija - uništeni su. Također, malo je vjerojatno da će i dalje uspjeti manipulirati opozicijskim strankama, kako je to radio ranije. Vojska je, kaže Ayel, nezadovoljna jer ju je vodio u četiri rata, a sva četiri su izgubili. Policija i radikalni nacionalisti neće mu oprostiti što je izgubio Kosovo, a demokrati mu nikada nisu ni vjerovali. Ayel predviđa spontanu pobunu protiv njega, posebno ove zime, a Cook i Blair već danas govore da nikakva pomoć neće biti pružena Srbiji koju vodi optuženik za ratne zločine. U toj situaciji, vojska bi mogla preuzeti vlast ili barem imati presudnu ulogu u tranzicijskom periodu. Mogla bi, kaže Ayel, čak stajati i u pozadini javnih protesta, organizirati ih - i svakako, ne bi ih zaustavila. Ayel je uvjeren da Milošević neće završiti karijeru tako što će u miru svog doma penzionerski pisati memoare.
Samo se nekoliko komentara razlikuje od tog osnovnog tona. Boris Johnson, primjerice, piše da Srbija „može biti ponosna što se tako dugo odupirala napadu toliko moćnijeg protivnika". Rusi, piše on, također nisu sigurni nakon ovog poraza Srbije - njihovo se prisustvo na Kosovu (a odmah su se požurili) već sad ocjenjuje kao „dobrodošlo, ali ne i nužno". Ne zna se što znači odluka da će međunarodne snage na Kosovu biti „pod zajedničkom komandom, no Rusi će biti u posebnom području". Pozicija KLA se dodatno radikalizirala. Noćas su izjavili da ne želi napraviti ni korak, sve dok se svi Srbi ne povuku s Kosova, i da „ne mogu zamisliti život s njima ikada više". Ne pristaju ni na što, osim na punu nezavisnost Kosova, u svakom smislu. Čak i izbjeglice govore da se neće vratiti bezuvjetno, nego samo „pod određenim političkim uvjetima". G . i ja komentiramo danas tu novu situaciju, na stepenicama King's Chambersa (gdje ona, po običaju, puši): baš nas zanima kako će to NATO upravljati Kosovom. Kako će postići sporazum s idejom o „potpuno nezavisnom Kosovu"? Stvar bi mogla na kraju ići prema nekom budućem sukobu NATO i KLA. Nisu nepoznati slučajevi da su upravo oni koje je Amerika naoružavala kasnije - kad je postignut primarni cilj - okrenuli oružje protiv nje. Vojne trupe će tamo ostati još godinama, možda i desetljećima, a u Srbiji bi moglo doista doći do građanskog rata i vojne diktature. Dakle, nema kraja kaosu.
10. juna 1999. (četvrtak)
Intervju s Giddensom. Uspio je „doći do daha", da ne govori o Kosovu u situaciji u kojoj je krajnji ishod operacija nepoznat. Bio je vrlo ljubazan i jasan u odgovorima. Najvažniji dio tog razgovora, po mom mišljenju, odnosi se na njegovo implicitno prihvaćanje da se radi - dijelom, barem - i o ideološkim razlozima, iako su primarni razlozi, kaže, humanitarne prirode. „Milošević je bio nereformirani komunist, pa je logično da je upravo pobjeda politike trećeg puta, odnosno globalizacije dovela u pitanje njegov opstanak na vlasti." On smatra da je vojna akcija bila opravdana, i moralno i strategijsko-taktički. No, radi se o „prijelaznom periodu" prema stabilizaciji demokracije u Evropi, a ne o nekom presedanu kojeg bi trebalo koristiti u drugim slučajevima. Stvar treba gledati u njihovom kontekstu, kaže, a kontekst je - stvaranje novog svijeta. Sve je globalno, pa je i demokratski pokret isto tako globalan. UN treba reformirati, jer ovakav kakav je nije više legitiman. U tom smislu, EU je otišla najdalje u vlastitoj transformaciji u novim uvjetima. Kritizirao je i NATO, kao instituciju koja se nije dovoljno reformirala. Govorio je o novom svijetu, u kome se jedino globalnim porezima može nešto postići da bi se spriječilo siromaštvo u Aziji i Africi, te rasizam u Evropi i Americi. Giddens je duhovit sugovornik, pomalo nervozan (tare dlan o dlan, a onda prinosi oba dlana do lica, kao da se umiva „na suho", tj. bez vode). Imao je na sebi „asketsku" kravatu. Tek kad se izokrenula, vidjelo se da je zapravo - Armani. Tipično engleski. Takve su im i kuće: izvana skromne, skrivaju ono što je unutra.
Rat je prestao, nakon sporazuma koji je na kraju, izgleda, stvarno bio sporazum. Rusi su - nenajavljeni i na brzinu - ušli u Prištinu prije Amerikanaca i Engleza (koji su se cijeli dan svađali tko će biti zapovjednik trupa KFOR-a). Poslali su (Rusi) 400 vojnika iz istočne Bosne, preko Srbije, na Kosovo. Traže da na Kosovu imaju svoj sektor, i da ne budu pod komandom NATO-a. Njihov potez izgleda kao prilično težak simbolički udar na NATO, i kao dobar propagandni potez za Srbe i Ruse. Milošević, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je „UN-u vratio izgubljenu funkciju" - može sad stvarno pokazati da su „Rusi došli", te da se ne radi o pobjedi NATO-a. Uz to, on ima razloga inzistirati da je Kumanovski sporazum bolji od onog kojeg je odbacio u Rambouilletu, u tri aspekta: 1) ne spominje se referendum o nezavisnosti Kosova, 2) trupe su UN-ove, a ne NATO-ove, što se posebno vidi sad kad su prvi ušli Rusi, i 3) NATO ne može ići po Srbiji kud hoće. Drugo je pitanje, naravno, je li sve to ikakva kompenzacija za ono što je izgubio: efektivnu kontrolu nad Kosovom (možda trajno), ljudske živote, infrastrukturu, poziciju u međunarodnoj politici, osobnu slobodu itd. Njegov deal s Rusima sad izgleda očigledniji nego ikad ranije. Na Kosovu ima previše pobjednika za jednu tako malu teritoriju.
U Hrvatskoj - kaos. Nacional žestoko udario po vlasti, i to obavještajnim materijalima koje im je dostavio Miroslav Šeparović, protiv kojeg je sad podignuta optužnica. Policija je pretresla stanove Ive Pukanića, Roberta Bajrušija i još nekoliko novinara. U ovom broju objavili su zapisnike telefonskih razgovora Obrada Kosovca i Rikarda Gumzeja o televiziji iz oktobra 1998. Ti razgovori pokazuju tko i kako upravlja u Hrvatskoj. B. kaže da se spremaju napadi na sve „nepoćudne". Navodno je grupa merčepovaca prošlog tjedna nepozvana posjetila redakciju Ferala u Splitu - došli su, rekli su, „na rakiju". Večernji List napada već nekoliko tjedana Antu Markovića, skoro iz broja u broj. Danas su objavili da je - uz pomoć nekog Mihajlovića, navodnog bliskog suradnika Radovana Karadžića - osnovao firmu. Izgleda da se boje njegovog eventualnog povratka u politiku. To mi izgleda potpuno nerealno, između ostalog i zato što ne vjerujem da se on želi vratiti. Ali, evo, vjerojatno Tuđman (a naročito njegovi potencijalni nasljednici) misli da bi uz pomoć zapadnog pritiska, te zbog „nostalgije" za prethodnim vremenima, on mogao imati šanse. To je sve, također, logično u okviru njihove dihotomne slike hrvatske političke scene - na „komuniste" i „antikomuniste". Ako oni izgube izbore, valjda misle, vratit će se „komunisti". A tko je od njih najpopularniji? Marković, a možda i Šuvar. Jednoga napadaju u medijima, a drugoga (budući da je u Zagrebu) fizički, na ulicama. Učinit će sve kako bi spriječili poraz na izborima.
18. lipnja 1999 (petak)
Razgovor s T., koji se vratio iz Makedonije, gdje je intervjuirao izbjegle Albance, o zločinima kojima su bili svjedoci, ili koji su bili usmjereni protiv njih. Kaže da zločine nije činila samo neka određena grupa, nego su bili široko rasprostranjena pojava. Mnogi od tih počinjenih zločina su „osveta" za nešto što se čak nije ni moralo dogoditi, ili „pokušaj sprečavanja" nečega što se možda ni ne mora dogoditi. Netko je nešto rekao, da se dogodilo drugdje, i onda su svi krenuli da se obračunaju s „njima". Ili - strah od budućih odmazdi, koje je moguće „spriječiti" jedino nekim preventivnim djelovanjem, dakle, unaprijed...
Vijesti s Kosova pokazuju oduševljene Albance, kako dočekuju jedinice NATO-a. Jedan vojnik kaže da tamo svi znaju za Manchester United.
21. lipnja 1999 (ponedjeljak)
U Cambridgeu, kod Saše Pavkovića. Nema previše turista, pa sve izgleda još ljepše. Cijeli grad je jedno veliko sveučilište.
Večeramo u Clare Hallu, i razgovaramo o animozitetima prema pojedinim dijalektima u svakom jeziku (južnosrbijanskom u Srbiji, imotsko-hercegovačkom u hrvatskom). Saša kaže da pri analizi Jugoslavije treba voditi računa o dvije stvari: ideološkoj sličnosti, ali i kompromisima koji su plod političkih igara. Nije pitanje zašto se raspala, nego zašto se nije raspala još 1983. ili 1984, ili odmah nakon Titove smrti i demonstracija na Kosovu.
U vlaku čitam i redigiram teorijsko poglavlje. Volim vlak Cambridge - Kings Cross. Oko 50 minuta.
Feral je objavio Giddensa, ali ga je skratio s 21 pitanja na 14. Šteta. Objavit ću ga integralno negdje drugdje - možda u Acque e Terre.
(Nastavak 13. i 14. aprila - u dva nastavka će biti objavljen cijeli tekst razgovora s Anthonyem Giddensom).