kad je Desanka napisala svoju
pesmu
znala je sve i nije znala ništa
osećala je sve i nije osećala ništa
vidite
sve i ništa se nekada dodiruju i teško razlikuju
nekada se ne poništavaju
nekada se nadovezuju, prepliću i čine jedinstvo
tajanstvene celine
ništa je nekada veće od svega
ništa je nekada dublje od svega
ništa je nekada bolje od svega
u jednom trenutku Desanka je osetila umor
od svega, od gnjavatora, od objašnjenja, od zahteva
od dokazivanja,
Građansko društva u Srbiji, onaj njegov elitni sloj koji neki zovu Drugom, a neki Metastabilnom Srbijom, insistira na sukobu crnog i belog. Odnosno, insistira na sukobu, a da bi sukob bio kvalitetan i trajan, strane u sukobu treba da budu crna i bela. Bela je uvek dobra, kao što su dobri bili kauboji sa belim šeširima na početku filmske ere. Bela strana su metastabilne perjanice, šta god mislile, govorile i pisale. Crna je vlast, bez obzira da li je oličena u Miloševiću, Đinđiću, Tadiću ili Vučiću. Ovako stvoreni, crno-beli svet ne trpi sive nijanse. Ali zato u njemu postoji više od 50 nijansi crne.
Da li bi Srbija bila drugačija da je Đinđić živ?
Na ovo pitanje učesnici tribine "Testament Zorana Đinđića", ako je verovati "Politici", saglasili su se da bi "Srbija već bila članica EU, imala bi jasnu ekonomsku situaciju, reforme bi bile izvršene, a status Kosova i Metohije bio bi definisan".
U prvomajskom Danasu izašao je tekst u kome Zoran Panović i moja malenkost razmenjuju razmišljanja o albumu "Odbrana i poslednji dani", a povodom izbora te ploče za najbolju u istoriji Jugoslavije.
Tekst razgovora prilažem kao novih nekoliko crtica za svoj serijal "Odbrana u 26 slika":
Hemijski sastav kiše
Ti, međutim, stojiš ispod strehe svoje
Mokro ti odelo, mokre pantalone
Ne osećam ništa, do zrak vasione
Dok u prozor gledaš i u oči moje
Al prozor je prazan i mrak je u stanu
Nikog više nema, niko više nije
Ostao da čeka, dok ti srce bije,
Tebe pokisloga, u tom kišnom danu
Ispituješ svaku kišnu kap sa neba
Različit je sastav kišnice i suze
Sve je tebi jasno nakon analize
To je moja suza, ona što ti treba
17. 3. 2016.
Stopping By Woods On A Snowy Evening
Whose woods these are I think I know.
His house is in the village, though;
He will not see me stopping here
To watch his woods fill up with snow.
Košarku sam počeo da treniram kasno, tek pred kraj osmog razreda. Ne bih ni tada da me nije nagovorio jedan dečak iz ulice. Sinoć sam ga video iz kola, hoda ulicom u mantilu, s naočarima. Lako je moglo da se desi i obrnuto, da vidi on mene kako hodam, u mantilu, s naočarima.
Tomislav Nikolić tvrdi da je Patrijathu rekao da nam oko pitanja Kosova treba neka vrsta konsenzusa, odnosno dogovora svih parlamentarnih stranaka.
A istakao je i da Srbija svakim danom gubi KiM, a da predstavnici odlazeće vlade «nastoje da ubede građane da ona to nije priznala».
Prenosim tekst Orhana Dragaša zato što mislim da je veoma važan u smisli razbijanja predrasuda i opismenjavanja onih koji Rezoluciju 1244 ili nisu pročitali ili je nisu razumeli, pa zbog toga pogrešno misle da taj dokument štiti srpski interes na Kosovu i Metohiji.
U kontinuiranoj borbi koju Srbija vodi sama sa sobom već desetlećima – ništa novo. Borba traje, ishod potpuno neizvestan, a linija „fronta” prolazi kroz srpsko društvo praveći civilizacijski hijatus.
Linija rascepa, istorijski gledano, nekada je bivala definisana strankama ili pojedincima koji su svojim delovanjem obeležili vrednosti za koje su se zalagali. Jedni za „tradicionalno”, drugi za „moderno”, jedni za napredak, drugi za status kvo, jedni za Istok, drugi za Zapad... U različitim istorijskim prilikama različite su teme bivale predmet spora sukobljenih struja. No, ono što je zanimljivo, u prošlosti je linija uvek bila jasna, znalo se koje organizacije, stranke ili ličnosti zagovaraju koju opciju, dok danas to već nije slučaj.