Divno je da dva meseca nakon povratka sa ekspedicije prica o Antarktiku, zastiti zivotne sredine, iskustvu i dalje zivi i objavljuje se u medijima..... svakako prica je tek pocela i nastavice da se razvija i dalje...
Poslednji tekst objavljen je u dnevnim novinama Press i ovom prilikom zelim da ga podelim sa vama. Nadam se da cete uzivati i jedva cekam komentare, misljenja....
(Odlomak)
Pitam je za ime.
„Happy Charlie“, odgovori, a ja je pogledam u neverici. „Stvarno se tako zovem. Moji roditelji hteli su da imam sreće u životu i da naučim engleski, pa su mi dali to ime“, objasni devojka.
Studira engleski u Medanu, ali pošto je siromašna, mora i da radi. U indonežanskom školskom sistemu student ima pravo na odmor nakon svakog položenog ispita. Srećna Čarli tada nastoji da zaradi neki rupi.
Retko ima priliku da vežba jezik, žali mi se. A morala
Neposredan povod za ovaj tekst je članak Vladimira Arsenijevića objavljen svojevremeno u Politici О Америци и антиамериканизму. Razlog je samopreispitivanje, koje generalno upražnjavam glede svih svojih stavova, a na ovu temu malo češće, pogotovo od kada sam za antiamerikanizam optužen od bliskog mi prijatelja, kao i mišljenje da se ta etiketa lepi (nepodnošljivom) lakoćom.
20. oktobar
Prošla barikade (sanitarni koridor) i ušla u Araukanija regiju. Malo me ozbiljnije ispitivali, ali su me ipak pustili. Temuko neizvestan, jer samo što ga ne zatvore. Videćemo... Bitno da napredujem polako ali sigurno ka severu. Yeah!
Na screenshotu: isprekidana linija označava granicu dve regije.