Preturam po arhivi i nađem papire iz 1982 godine o pokušaju promene mišljenja o gradu ... tada smo to pregnuće zvali „Za umereni Beograd“ ... pa evo nekih od zatečenih papira, tek podsećanja radi ...
Radionica za popravku grada pod geslom „Za Beograd, ovde i odmah“ je bila akcija čiji je inicijator Skupština grada Beograda, idejni tvorac Gradonačelnik Bogdan Bogdanović, izvedena je u organizaciji preduzeća „Beograd projekt – Centar za planiranje urbanog razvoja“ sa ciljem da se obnove zapušteni i zanemareni delovi prestonice uz učešće građana samogradnjom i ličnim angažovanjem. Akcija je usporena a kasnije ugušena jer je bila na putu da umanji uticaj institucija i unese novu energiju pravljenja grada van institucija i do tada nepoznatu slobodu građana u odnose sa dužnosnicima.
Učesnici akcije: Goran Božović, Đorđe Bobić, Miša David, Romana Ćirić, Miodrag Ferenčak, Slobodan Lazić, Vladimir Macura, Nenad Novakov i Mihajilo Novitović
RADIONICA ZA POPRAVKU GRADA
BILTEN : BROJ 1... OKTOBAR 1982. ... GODINA IZDANJA I
Hoćemo da u Radionici radimo na menjanju načina razmišljanja o Beogradu, jer su se vremena i uslovi promenili te je potrebno istaći princip: Za Beograd, ovde i odmah
ZA UMERENI BEOGRAD
Očigledno je da Beograd doživljava krizu koja potresa veliki broj gradova, a koja je izmeđju ostalog uzrokovana nedovoljnom efikasnošću urbanističke prakse i nedostatku novih svežih ideja i koncepta. Moglo bi da se ukaže na neke probleme.
Moderno planiranje se sve oštrije suočava u zadnjoj deceniji sa jednim novim, predhodnom vremenu nepoznatom gradu – gradom energetske krize, gradom koji stagnira, gradom koji siromaši, gradom koji ne obezbeđuje svojim stanovnicima dovoljan kvalitet života.
Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, izgladnele histerične gole,
kako se vuku po crnačkim ulicama u zoru tražeći besni fiks,
anđeoglavi mangupi gore za drevnu nebesku vezu sa zvezdanim dinamom u mašineriji noći...
Ono što me privlači u džezu jeste upravo sloboda, neizvesnost. Od onog trena kada pesma počne, vi joj se prepuštate, ali ne znate
In an autobiographical note written in 1801 in South America, Alexander von Humboldt specified his motive for travelling: “I was spurred on by an uncertain longing to be transported from a boring daily life to a marvellous world.” (Alain de Botton: The Art of Travel)
Gradovi borave negde na raskršću između sećanja i snova.
Voz je najpre išao velikom brzinom, a onda je naglo usporio kada je ušao u stanicu. Stanica Kent nalazi se iznad zemlje, iako je deo gradske mreže metroa. Stanica je sva u metalu, staklu i betonu. Dugački, uredni i čisti peroni sa dve strane, za dva različita smera. Velike neonske reklame. Stanični zid od pleksiglasa otkriva grad iza, sa visokim soliterima poslovnog centra Kuala Lumpura, ili Donaustadtom, nisam siguran, u pozadini. Oblačan, ali prihvatljiv radni dan, nije prevelika gužva u gradu.
Prođe godina otkad je grad okovan virusom straha. Neki mladi ljudi, dojučerašnji prodavci, akviziteri ili konobari, posle gubitka posla posedaše na bicikle i motore i postadoše dostavljači. Hiljade mladića i poneka devojka, sa torbama na leđima, nošeni svojim dvotočkašima, hitaju da nas nahrane.
Od osoblja restorana hranu preuzimaju diskretno, kao u vreme kuge. Ništa manje oprezno, ali prilično brzo, nose je naručiocima. Odlasci u restorane su tako zamenjeni telefonskim pozivima ili porukama, posle kojih odabrana hrana stiže na kućni prag.
Sinoć