У посети мало познатој етничкој заједници у Мађарској
Говоре или су говорили српски, хрватски и мађарски, а нису ни Срби, ни Хрвати, ни Мађари. Иако их и једни, и други, и трећи понекад својатају, они су , како сами кажу, ипак „нешто између". На питање шта то заправо значи, становници Тукуље, малог
Music is a princess
I'm just a boy in rags
I would gladly spend my life
carrying her bags
If in dying I'd move her or make her heart stir
if I thought for one moment I'd be missed
but extravagant gestures are wasted on her
she's a princess, I'm Oliver Twist
Music is a princess
I will remain unknown
falling asleep at night
dreaming of her throne
But her jewels are brighter than my eyes can bear
and although
Na 54. Sajmu knjiga u Beogradu predstavio sam svoju novu knjigu „Moja tetka Coco Chanel". Moram priznati da me je Isidora Bjelica izuzetno iznervirala svojom knjigom „Moj deda Luj Viton". Ta žena je uvek jedan korak ispred mene, ali neće ni ona dugo! Pred vama je odlomak iz moje knjige i kao što ćete primetiti hiljadu puta je bolja neko Isidorina. Uživajte.
Odlomak:
Moje traume iz detinjstva počele su onog trenutka kada sam od oca saznao da mi je Gabrielle Chanel tetka i da je nikada neću upoznati, jer je umrla sedam godina pre mog rođenja. Najviše me je zabolelo to što moj otac i teta Coco nisu bili u najboljim odnosima tako da ni od nasledstva nije bilo ništa. Jedino što mi je ostalo od tete Coco jeste istančani ukus za modu i umetnost, ali na moju veliku žalost taj talenat niko nije umeo da prepozna.
Kada sam ušao u pubertet i kao svaki normalni tinejdžer igrao se maminim cipelama, haljinama i šminkom, u potkrovlju naše kuće našao sam veliku kutiju sa natpisom Chanel skrivenu u starom drvenom ormanu. Otvorio sam je i u njoj je bila mala crna haljina. Suze su mi navrle na oči i glasno sam rekao „Hvala teta Coco što si postojala". Odmah sam skinuo maminu haljinu u kojoj sam se igrao, izvadio malu crnu haljinu iz kutije i obukao je. Kao da je bila pravljena za mene. Samo su mi još falile odgovarajuće crne cipelice, eventualno damske rukavice i šešir. U nadi da ću ih naći počeo sam da preturam po starom ormanu i potkrovlju. Nisam ni bio svestan koliku sam buku pravio niti da se moj otac popeo da vidi ko je pravi. Kada sam ga primetio ukočio sam se od straha, dok me je on gledao i plakao.
Znaš kako se sećam svojih rođendana iz detinjstva?
Taman kad se završi berba kukuruza, poseče tuluzina i poveže u snoplje, i spuste se dosadne magle, a jesenje ruže u dvorištu oklembese i počnu da crne po ivicama reckastih listova, znam da mi je rođendan blizu.
Onda jedno jutro krene užurbano spremanje kuće, skidanje zavesa, štirkanje svega što vuče na belo i besomučno glancanje trokrilnog šifonjera. E to je značilo da mi je rođendan prekosutra.
Sledeće jutro me budi cičanje praseta i mirisi, k'o slavski, iz kuhinje. Pomešani
Moj saputnik ISAIJA, koga vam spomenuh pre nekoliko nedelja, nekako je uspeo da se otme i sada vas, dragi moji, ceka u zasedi, izmedju dve korice mog novog romana. Uzivajte, ali se ponekad i osvrnite. Svuda taj stigne...
(...) - Ах, да, родбина! - узвикно је говорник на сахранама Исаија Ускоковић, ударивши десном
Bilo bi mnogo prikladnije da imam tonski zapis njenih prica. To sam oduvek zelela, ali, dok sam se tehnicki organizovala, vec je bilo kasno.
Mnogo sam volela moju Baba Miru. Ne zbog toga sto me je cuvala, kako je kuvala ili sto se zrtvovala za svoju decu i unuke (to je radila ona druga - Baba Krunija). Mira je bila vecita devojcica od 15 godina. Neiskvarena, radoznala, iskrena i puna ljubavi prema zivotu (koji je, istina, nije mnogo mazio).
Bila je iz Cacka, iz gradjanske porodice. Starija sestra Zivana joj je bila u partiji jos pre rata i tako nekako, kad su dosli partizani,
Obojeni program je bend koji kao da poslednjih meseci dozivljava svoju drugu mladost. Posle "Aviona" u novom ruhu, koji su se proletos posteno izvrteli na talasima manje-vise svih relevantnih radio stanica u Srbiji, prosle nedelje je njihov odlican novi snimak, Go-go, debitovao kao novitet na osmom mestu domace liste Diskomera Studija