Pokušavam da se setim ko mi je 1971. godine dao karte za Slet. I nikako ne mogu. Čak nema ni logike da sam ih uopšte dobio. Ja ne živim u svetu u kome takve pogodnosti cirkulišu. Tačnije, moja majka ne živi. Ne spadamo u onu grupu ogromne većine od 20 i nešto miliona stanovnika SFRJ koje je sistem korumpirao
Strina je umrla juna prošle godine. Već neko vreme se mučila. Najviše je napao šećer - poslednjih godina skoro je bila oslepela. Razaznavala je samo obrise. Poslednji put smo je videli pre nekoliko godina. Ono kad smo im svi porodično otišli u goste. Obradovala se, mojoj kćerki najviše. Srdačno se ispričala sa svima, ponajviše sa majkom.
Uvek se javljala na telefon. Valjda joj se u poslednje vreme sluh još više razvio kako joj je vid oslabio, pa je iz prve, bez greške prepoznavala ko je zvao. Nismo se sa njima čuli toliko redovno. Brat je zvao da kaže tužnu vest.
Otišao sam jednom u Kinoteku tokom 2015.
Sticaj okolnosti – ne živim više u Beogradu.
Moj prvi pokušaj da pogledam nešto u jednom od hramova moga odrastanja, bio je film ’’Dodir Meduze’’. Ričard Barton i jedan od mojih dečačkih heroja, Lino Ventura, u glavnim ulogama.
Uredno sam platio kartu, bilo nas je više od petoro – kritična masa za prikazivanje filma – i čekao sam da se zavalim u fotelju i uživam. Nisam uspeo – gle čuda – jer su nas dva golobrada mladića koja očito imaju neku funkciju u emitovanju filma - obavestila
GOST AUTOR: Aleksandar Vasović, VIP bloger ovdašnji
Ovo je jedinstven blog gde živ i zdrav VIP bloger gostuje (a da i ne zna da gostuje, saznaće uskoro) kod drugog blogera!
Moralo je ovako jerbo je Vasović objavio dobru knjigu ali kakav je dok bi on objavio nešto iz nje i nešto o njoj došla bi sezona pecanja ili izbori ili kraj školske godine ili već neke protuberance pa bi
Gost: amika - Milivoj Anđelković, književnik
Средина августа у Грчкој, на мору. Ни дашка.Онај тренутак зрелог лета када престане сваки покрет ваздуха а море се притаји, тешко и глатко све до хоризонта. Тек понекад се заљуља и занесе, пучином прође дрхтај, обалу оплакну два-три таласа па све опет утоне у непомичност и нирвану. Једино сунце непрекидно сјакти на празном, већ истањеном небу и као да се топи на усијаном хоризонту.
сећам се, када смо доперјали у изру, тамо, јуна 1999. (мада сам ја већ увелико био шуњалица овде још далеке и бистибојсне, саботажне 1995.), да су нама, избеглицама из демократском америком бомбардоване србије приредили дочек у прес-клубу аеродрома, и да је ту један од представника наше емиграције, данас виђени припадник јеврејске заједнице у србији одржао говор, који смо склепали успут у авиону. у суштини, тамо смо, с врата неба, накрпили одлазећег премијера, бибија нетанјахуа, због тога што је прихватио албанске избеглице, а нас, српске јевреје је истретирао као грађане друге класе. биби је отишао с тог шоуа за медије црвен и бесан као рис, успут рекавши "склоните ми овог малог милошевића", отишавши демонстративно са сцене у заборав.
Sedeli smo u jednom mirnom ali otmenom restoranu, izvan centra grada i pili Erdinger, ono nemačko pivo koje baš volim, ali ga retko pijem, ne zato što nemam para, ne, ne, već zato što mi više prija Lav, ili ''Zaječarac'', ali kad god dođe on, iz belog-što se kaže-sveta, onda moram da se prepustim uživanju u pivu za koje u jednom ovakvom eminentom restoranu čovek mora da izdovoji trećinu svoje bedne dnevnice, ali Bože moj, on pije samo ovakva piva i njegov stomak nije navikao na srpske ''otrove''.
Ćutali smo, gledajući sa strane, on je posmatrao neki bračni par u prisnom
Koji god gimnazijski profesor, bilo da predaje istoriju, fiziku, matematiku, hemiju ili filosofiju, o kašiki ili bilo čemu drugom ne može da održi ubedljivo predavanje iz svoje predmetne oblasti i da jedan nastavni čas veže svu pažnju svojih učenika, tome bi bilo bolje da potraži kakvo drugo uhlebljenje.