Sutra, u četvrtak 4. juna, predsednik SAD će održati veoma nestrpljivo očekivano obraćanje "muslimanskom svetu". Moj fejsbuk frend Toni Karon, urednik online verzije TIME magazina i bloger na svom privatnom blogu Rootless Cosmopolitan, je napisao, kako kaže na FB statusu – My preemptive thoughts on Obama's Cairo address. Sledi prevod tih misli koje uz Tonijevu dozvolu publikujem ovde.
Može li Obama ponuditi promenu u koju muslimanski svet može verovati?
Nezaobilazni komentar Obama i Bliski istok Rob Malley i Hussein Agha zaključuju važnim savetom predsedniku koji kreće ove nedelje u Kairo da se obrati "muslimanskom svetu":
Prilika postoji, kratkotrajna, čiji kraj može doći naglo, tokom koje predsednik Obama može radikalno protresti predubeđenja Palestinaca, Arapa i muslimana i omogućiti da njegovi budući planovi, šta god da su, dobiju fer pažnju – da američke deklaracije o ozbiljnosti budu uzete ozbiljno. To neće biti postignuto prepakivanjem mirovnog procesa iz proteklih godina. To neće biti postignuto težnjom da se podrže lideri koje njihovi narodi smatraju u najboljem slučaju slabim, nesposobnim i beživotnim, a neodgovornim, nepažljivim i bezglavim u najgorem. To neće biti postignuto ponavljanjem lažne i nekorisne distinkcije ekstremista i umerenih, izolacijom prvih i prilaženjem drugima, isključujući najvažnije regionalne igrače.
To neće biti postignuto pokušajem da se izvede bolje ono što je izvođeno ranije. Legat predsednika Buša je, u ovom smislu, dvostruko štetan: on je loše radio pogrešne stvari, što sada stvara lažna očekivanja da one mogu biti urađene dobro.
Od kada je preuzeo dužnost predsednik Obama je uložio mnogo truda, barem retoričkog, da se razlikuje od predsednika Buša. Obećao je zatvaranje logora u Gvantnamu i poštovanje vladavine zakona u tretmanu zatvorenika; obećao je kraj rata u Iraku; najavio nameru da razgovara sa Iranom i da oživi mrtvi izraelsko-palestinski mirovni proces.
Obamina otvorenost prema problemima i uspomena na njegov otpor ratu u Iraku je dobro primljena na Bliskom istoku, ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da predsednik ima značajno visok rejting za američkog lidera. Međutim, to je jedva većinska podrška, a čak i oni koji podržavaju Obamu zadržavaju negativne poglede prema SAD. Tu je problem – Obama je u stvari povećao očekivanja da će on bitno promeniti politiku koja je antagonizovala mnoge na Bliskom istoku i šire – očekivanja koja, prema sadašnjim pokazateljima, on ni blizu neće ispuniti.
To ozbiljno povećava političke rizike njegovog planiranog govora "muslimanskom svetu" – upotrebljavam navodnike s obzirom na činjenicu da singularnost te sitagme može biti više plod mašte džihadista nego realnost, ali tu raspravu ostavljam drugima. Veća opasnost leži u činjenici da Obama nema novu politiku da ponudi u Kairu. Kako je zamenik savetnika za nacionalnu bezbednost Dennis McDonough rekao Wall Street Journal-u govor u Kairu će umesto toga biti pokušaj "promene diskursa". McDonough kaže, "hoćemo da se vratimo na partnertsvo, nazad na razgovor koji se fokusira na zajedničke vrednosti."
Problem, naravno, leži u tome da pukotina između SAD i "muslimanskog sveta" nije zbog nerazumevanje oko vrednosti ili greška u komunikaciji; ona je u potpunosti zbog akcija i politike SAD, a ne zbog retorike u koju ih pakuju. Ljudi u muslimanskim zemljama razumeju američke vrednosti i mnogi su strasno vezani za neke od tih vrednosti. Ono šta oni očekuju od Amerike je da primenjuje sopstvene vrednosti u svom odnosu prema Bliskom istoku. Na primer veoma bi voleli da SAD radi na bazi Linkolnove "očigledne istine" da su palestinski ljudi i žene stvoreni jednaki izraelskim ljudima i ženama – prilaz koji Obamina administracija tek treba da pokaže kako moj prijatelj Rami Khouri beleži.
Lepo je proklamovati demokratiju i vladavinu baziranu na popularnoj volji kao američku vrednost, ali dominantna osobina akcija SAD u poslednjih šest decenija prema muslimanskim zemljama od Indonezije i Irana do Pakistana, Palestine, Egipra i Alžira, je bila da obuzdaju popularnu volju i slobodni demokratski izraz podržavanjem diktatora koji su spremni da izvršavaju geopolitičke naredbe iz Vašingtona. Čak i sada je daleko od jasnog da li Obama želi da prihvati rezultat demokratskog procesa na palestinskim teritorijama ili u Libanu ili da predloži da demokratski proces može biti dobra ideja za Egipat. Naravno, jedna od najuočljivijih osobina arapskog sveta sa kojim se Obama sreće je nepovezanost lidera tog sveta sa njihovim narodima. To su upravo lideri sa kojima Obama namerava da radi – kako je bivši Bušov šef za bliskoistočnu politiku Eliot Abrams nedavno primetio cilj Obaminog govora je da u stvari proba da stvori klimu koja će olakšati tim liderima saradnju sa SAD.
Nemojmo zaboraviti da su predsednik Buš i Kondi Rajs takođe putovali na Bliki istok i držali uzvišene govore o slobodi i tome kako SAD nisu u konfliktu sa islamom. Nije retorika bila ta koja ih je izneverila, nego nepovezanost retorike i politike. Ista nepovezanost baca senku na Obamin govor: uprkos promeni tona on dolazi u Kairo kao čovek koji je na čelu vlade koja će izgleda još neko vreme zadržati logor u Gvantanamu (njegov dolazak sledi posle vesti da je zatvorenik iz Jemena izvršio samoubistvo), koja će suditi nekim od zatvorenika ne u sudovima nego pred vojnim tribunalima i koja će ograničiti istragu o torturi koju je vršila Bušova administracija. On dolazi kao vrhovni komandant odgovoran za dve okupacije muslimanskih zemalja koje se neće okončati uskoro – a u Afganistanu učešće SAD će se, po svemu sudeći, povećati, sa sve civilnim žrtvama vazdušnih napada. Srž politike prema Iranu daleko je od toga da se bitno promenila od Bušove i ostaje da se vidi šta on namerava sa Izraelom i Palestincima: zahtevao je zamrzavanje gradnje izraelskih naseobina (settlements prim. prev.), a Izrael je rekao 'ne'. Mnogi prijatelji Izraela u obe partije na Kapitolu pokazuje znake neprijatnosti i kreću u pravcu ograničavanja administracije da javno pritiska Izrael, čak i po pitanju naselja.
Zatim imamo zabrinjavajuće znake da podržava obnovljenu ofanzivu snaga palestinskih vlasti protiv Hamasa ( palestinske vlasti = Palestinian Authority – kako se zvanično označava predsednička vlast Palestinaca, Mahmud Abas & comp. prim. prev.). To bi bila apsolutna propast, iako bi Izraelci to voleli – pojačavanjem sopstvenih pokušaja ubistava Hamasovih operativaca na Zapadnoj obali izgleda kao da pokušavaju da stimulišu Hamas da obnovi suspendovane raketne napade u Gazi, potpuno svesni da bi novi sukobi potpuno zbrisali razgovore o miru.
Problem je, naravno, da Obamini ključni arapski partneri – predsednik Mahmud Abas i predsednik Egipta Hosni Mubarak – zbog svojih unutrašnjepolitičkih razloga (nijedan od dvojice nema demokratski mandat i obojica bi izgubili slobodne izbore od islamističke konkurencije) dele animozitet Izraela prema Hamasu i do sada su se zadovoljavali prećutnom podrškom izraelskim naporima da uništi tu organizaciju. To se, naravno, neće desiti, ali nas ostavlja u kontemplaciji situacije u kojoj Obama pokušava da gradi "mirovni proces" na potpuno pogrešnim temeljima – izanđalom arapskom (i palestinskom) političkom ustrojstvu koje je u najvećem delu u sukobu sa spostvenim građanima i, kako Malley i Agha upozoravaju, nepovezan sa glavnim igračima regiona. Drugim rečima, da pozajmim njihove reči, Obama možda pokušava da uradi bolji posao od Buša čineći pogrešne stvari.
Kao neki od njegovih prethodnika, Obama može imati preteran osećaj moći njegovog prilično velikog šarma da otključa geopolitičke bezizlaznosti. Međutim, ne bi trebao da potceni nestrpljivost svoje publike sa cvetnom retorikom i njihovu odlučnost da dođu do sopstvenog suverenog glasa. Šta će reći u Kairu će malo uticati na način kako ga vide u arapskom svetu i šire – sudiće ga po onome šta radi.
–––––––––––––––––––––––––
Beleške na margini
Prevod sa Tonijevog bloga
Ja sam novinar iz Kejptauna, Južna Afrika, živim u Njujorku od 1993. Trenutno sam senior editor u TIME.com. Radim tamo od 1997, pokrivam Bliski istok, "rat protiv terorizma" i međunarodne teme od Kine do Balkana...
...Specijalizirao sam ekonomiju, a analitičke zube sam oštrio u Južnoj Africi u godinama borbe, gde sam radio kao urednik "alternativne" štampe i aktivista zabranjenog ANC (African National Congress). U tom kontekstu moja opsesija razumevanjem globalnih događaja je dobila korene kao sredstvo kontekstualizovanja izbora i prepreka s kojima smo se suočavali u borbi protiv aparthejda.
Godina 1990/91. prestao sam akvtivističku karijeru onog momenta kad je Nelzon Mandela pušten i dignuta zabrana ANC, a režim pristao na tranziciju prema demokratiji – jednom kad smo postigli "normalnost" politike Južne Afrike ta aktivnost me nije više zanimala...
... Posle 9/11 mnogi prijatelji i poznanici su tražili od mene da podelim sa njima svoje privatne viđenje o "ratu protiv terorizma" i sličnim temama. Počeo sam da pišem za mejl listu prijatelja i kolega koja je rasla, kako su oni forwardovali drugima. Najzad, posle duge pauze ta lista je evolvirala u ovaj sajt.
Objašnjenje imena (Tonijevog bloga)
"Rootless Cosmopolitan" je bio Staljinov uvredljivi eufemizam tokom anti-semitskih čistki kasnih 1940. Međutim, kao afrički Jevrej sa korenima u istočnoj Evropi i pre toga u Francuskoj, odgojen u kulturnom protektoratu britanske imperije, ali živeći u velikom globalnom tranzitnom foajeu kao što je Njujork (još uvek igrajući čudni kriket teniskom lopticom sa Jamajkancima ili Kašmircima u parkovima Bruklina) ja se srećno odazivam na "rootless cosmopolitan" – šta više noseći to kao orden.
Bezkorenski kosmopolitizam možda opisuje moje iskustvo Jevrejstva, ali teško da je ono ekskluzivno za Jevreje. Ono je primenjivo podjednako na većinu ljudi koje volim i poštujem sa svih ćoškova planete, koji vide sebe kao stanovnike sveta, indentiteta definisanog višestrukim afinitetima formiranih njihovim kretanjem kroz prostor između kultura, njihovi instinkti uključuju prezir prema rasizmu i kuturnoj (i geopolitičkoj) aroganciji i tendenciju da razumeju i reaguju na događaje kroz globalnu prizmu rađe nego kroz veze krvi i tla. Bez obzira da li su odgajani kao jevreji, hriščani, muslimani, hindusi ili budisti ili ateisti; bez obzira da li im je poreklo jevrejsko, indijsko, englesko, škotsko, irsko, nemačko, čileansko, persijsko, baskijsko, izraelsko, palestinsko, australijsko, srpsko, libijsko, srednjezapadno ili koje god oni su uvek najviše kod kuće među ljudima sličnog srca i duha...
***
Nadam se da je jasno zašto poštujem i čitam Toni Karona.