Evo stigoh iz Novog Sada...
Bilo je mnogo vise ljudi na kraju nego sto je na pocetku skupa delovalo. Ne znam 3/ 4/ 5 hiljada...Muzika je svirala Betovena sto je meni bilo bezveze, pre bih cula O Bella Ciao i nesto tako veselije. Onda su krenuli kratki govori, zasto sve ovo, cemu strah od fasizma i ovaj skup: predstavnici nevladinih organizacija ala Helsinski odbor za ljudska prava, ZUC, jevrejska zajednica, itd...Govori su bili OK ali sto je primetio Boban Kvirija niko nije pomenuo gejove i njihove prebijanje a u jednom govoru neko rece "fasizam nije rak ili AIDS vec nesto gore...sto je bas zvucalo nekorektno...Od politicara videla sam samo Cedu ali ih je bilo verovatno jos. Onda je krenula setnja, dala sam zastavu jednoj nasoj blogerki koju sam tom prilikom upoznala i trcala okolo da intervjuisem penzionere po klupicama, policajce koji su kao robokopi stajali svuda oko povorke...ali nista nisam uspela da izvucem osim sturo ako /neka /ili zapanjena lica sto ih uopste nesto pitam...Onda kod tog bivseg vojnog objekta ili ti kafane odjednom krenu frka, bum tras vriska trcanje. Potrcale smo i Stasa i ja da vidimo da se nesto nasim mladima ne desi ili da sami nesto ne naprave. To je ipak bila planirana provokacija.
Na zidu je stajao sa podignutom rukom ala hajl hitler lokalni vodja nacista i nesto je trabunjao na nemackom kao pravi nacos srbin. Oko njega su letele letvice, kamenice...on je stajao kao od bronze svih tih petnaest minuta or so i onda jednostavno nestao. Nasa aktivistkinja Rachel koja je nosila ZUC transparent pogodjena je u ledja, rasplakala se od bola o uvrede.Onda je krenuo i suzavac, sve to vreme policija je okrenuta ka nama stajala mirno...tada su medjutim krenuli na naciste da ih razjure,,, tukli su ih...s nase strane antifasisti su klicali na tu ipak malo zakasnelu reakciju. Krenuli smo dalje na kej ka spomeniku zrtvama fasizma ...I tu se sve zavrsilo.
Seli smo u autobus, vise nas policija nije pratila kao na dolasku. Umorna sam i nekako imam utisak da cu se razboleti, opao mi je odbrambeni mehanizam, i ne samo meni...jedan strani novinar me je intervjuisao, ne znam da li je to ceh koji je povredjen i pitao me je zasto sve ovo radimo, mi Zene u crnom. Rekla sam mu jednostavno prvu stvar koja mi je pala na pamet da ne bih bas celu istoriju to mladom strancu objasnjavala. What else?
Izopstene smo iz medija, iz struktura vlasti pa i iz politke. Ostaje nam trg , sopstvena tela, reci i dela. I ne samo nama. Povredjen je jedan govornik, jedan kamerman...I dosta zdravog razuma i dostojanstva
Saopštenje za javnost
Napad na PACE zastavu – napad na braniteljke ljudskih prava
Policija bila pasivna
Juce, 6. oktobra 2007. na Trgu Republike, u 13.30h, na Sajmu ženskih nevladinih organizacija, u organizaciji Incest trauma centra, a na kome su među učesnicama bile i Žene u crnom, polomljena je letva na kojoj je bila PACE zastava.
Mirovnu zastavu, Žene u crnom koriste na svim svojim protestima od 1996. godine i ona predstavlja ne samo simbol mira, već simbol poštovanja drugih i različitih. Zastava je stajala u žardinjeri, kada je prošao jedan muškarac, uzeo zastavu, polomio štap i zastavu bacio na zemlju.
Aktivista Žena u crnom, Miloš Urošević je odmah reagovao rečima: „skup je uredno prijavljen policiji i vi nemate pravo to da radite!“ Na to je muškarac rekao: „Marš, pederčino jedna, bolesniku jedan, sada ću da te ubijem, da ti polomim i ruke i noge!“ Tu se umešala aktivistkinja Žena u crnom, Natalija Vušković, a Miloš je otišao po policiju.
On se obratio policiji sa rečima da je skup napadnut, da je zastava polomljena i da dođu na lice mesta da identifikuju napadača. Policija je međutim bila potpuno pasivna, nije obraćala pažnju na to da se radi o jednom nasilnom aktu, o vandalskom napadu. Miloš se vratio na mesto gde je bio sajam i pošto policija nije došla, on je ponovo otišao do policije i tražio od njih da reaguju. Tek tada, posle druge intervencije, policajci su pošli sa Milošem do stola restorana Beoizlog u kome je napadač sedeo. Miloš je pokazao na napadača, koji je rekao policajcu u „bratskom“ tonu da je on polomio zastavu. On je to rekao kao da je to normativno ponašanje, on može sebi da dozvoli bilo koji akt nasilja koji bi ugrozio druge i različite. Policija nije reagovala, jer ona podržava kulturu nekažnjivosti. Policajac je rekao Milošu: „Ti bre, idi tamo!“ Miloš je otišao i potom je policajac prišao i rekao mu da je napadač njemu rekao, da je on polomio zastavu, jer je ona simbol „bolesne homoseksualnosti koju mi promovišemo.“ Miloš je rekao da to predstavlja akt govora mržnje i da se naša seksualnost koristi na taj način da bi se diskreditovale sve mi, aktivistkinje za mir, braniteljke ljudskih prava. Policajac je rekao da je on uzeo podatke od napadača, uzeo je izjavu od Miloša, kao i podatke svedokinja: Tijane Popivode, Natalije Vušković i Zorice Trifunović.
Ovo je samo jedan u nizu napada na Žene u crnom, na političke ideje, na etičke principe naše ženske mirovne politike. Ovaj akt nasilja predstavlja jedan u nizu u kontinuitetu represije koju Žene u crnom doživljavaju od strane ljudi koje podržava društvena klima nekažnjivosti na čelu sa Vojislavom Koštunicom.
Zahtevamo od nadležnih institucija da protiv napadača bude podneta krivična prijava i da se on zbog napada kazni.
U Beogradu, 6. oktobar 2007. Žene u crnom