Sparno letnje veče u Cirihu, sedim na terasi, kao čitam, a u stvari osluškujem jedan open air koncert koji s obližnjeg brežuljka huji, buči i trešti mojim kvartom. Učini mi se da čujem Herberta Grönemeyera, nemačkog Zdravka Čolića. Ne mislim na koncert, ne mislim na Grönemeyera, ne mislim na Čolića, nego na Nemačku u kojoj sam jedanaest godina živela. Proveravam na inernetu, ne, nije Grönemeyer, verovatno sam negde polusvesno videla reklamu za njegov koncert krajem meseca, pa pogrešno svezala. Ovo što sada čujem je grupa Deichkind, i zapravo nimalo ne liči na Grönemeyera:
Ipak, Deichkind je zaista grupa iz Nemačke, iz Hamburga, i ja, i dalje ne slušajući muziku, mislim na Checkpoint Charlie, džez-klubove, riblje restorane, luku, Chilehaus, sve ono što sam tamo zavolela pre deset godina...
Ali, na cirišku open air binu dolazi druga grupa, ne znam koja i ne proveravam to više, do mene dopiru zvuci neke rok balade, publika peva sve glasnije, pravi oratorijum za uši, i ja se, ne slušajući, sećam kako sam u Novom Sadu, pre više od dvadeset godina, sa krova zgrade u kojoj sam stanovala besplatno gledala i slušala koncert Bijelog Dugmeta koji se održavao na stadionu:
Slučajni besplatni koncert meni nepoznatih i nezanimljivih muzičara tvori u mojoj glavi prostorno-vremenske koordinate trougla; tri zemlje, tri doba; odavde stigoh u Hamburg, iz Hamburga u Novi Sad, iz Novog Sada nazad u realni, sadašnji Cirih...
Ali, sa open air koncerta se sada čuju klavijature i razbijaju simetričnost jednostranog trougla: imala sam možda 12-13 (?) godina kada je Lazar Ristovski na terasi Petrovaradinske tvrđave monstruozno ozvučen svirao Baha (Koncert za reku i grad, tako nekako se zvalo), a ja ulicom Maksima Gorkog sa keja išla kući dok su mi klavijature opsedale sluh i dubile rupu u malom mozgu... Pošto na netu nema nikakvog, pa ni muzičkog zapisa o tome, stavljam to najstarije sećanje u trougao, a u nadi da će geometrijskoj figuri dodati dimenziju dubine, perspektivu. I sećam se Getea koji je napisao „moj prostor, to je vreme“.
Možda ni ne shvatam da je ovo slučajni omaž Novom Sadu – htela sam zapravo o Crnjanskom, tj. povodom njega o nekim drugim stvarima. Odložio ih sparni, hučni, bučni i besplatni open air.