Podstaknuta Brajinim blogom i komentarima o „dečaku i napadaču", rešila sam konačno da napišem blog o kondicionalu - isti se kiseli u mojoj glavi još od januara. Povod je takođe bila vest na B92, pri čemu ovde ne iritira sugestivni naslov vesti, nego javašluk prema jeziku, ispoljen plakativno u dve rečenice inače podužeg teksta. Obe vesti su se, jedna zbog zloupotrebe, a druga zbog nepoznavanja jezika - dakle, zbog jezika - pokazale kao kontraproduktivne.
Setićete se, donedavni predsednik Hrvatske Stipe Mesić izjavio je početkom godine kako bi, u slučaju da Republika Srpska reši da se otcepi od BiH i pripoji Srbiji, odmah poslao vojsku na granicu... itd. Reči su odjeknule, a Mesićev kabinet je rešio da pokuša kako-tako da izvadi kestenje iz vatre, pravdajući Mesića činjenicom da je, eto, samo upotrebio kondicional.
U prvobitnoj verziji vesti objavljenoj na B92 upotreba kondicionala je prokomentarisana na sledeći način:
„Na relaciji Beograd - Zagreb sad su presudna glagolska vremena." I, malo dalje, konkretno o kondicionalu:
„Za neupućene - reč je o glagolskom vremenu koje prevedeno na žargosni jezik je - može da bude ali ne more da znači."
Potom je - ne bih smela da se zakunem kada, jer je ova druga rečenica, doslovce takva kakvu je vidite ovde, najmanje šest sati krasila sajt - neko malo popravio napisano. Korigovao. Lektorisao? Hm. Rezultat iste rabote i danas možete da pročitate ovde:
„Za neupućene - reč je o glagolskom vremenu koje prevedeno na žargonski jezik - može da bude ali ne mora da znači."
Za neupućene, ova rečenica lektora videla nije. Da li se novinar naspavao, pa ispravio prvobitnu, zaista očajnu, verziju rečenice, ili ju je doterao neko pismeniji od autora, nije važno. Poenta je u tome da je rečenica i dalje loša, prvo zato što je netačna, drugo zato što je uprkos ispravkama ostala polupismena. Nadasve je, međutim, poenta u tome što je rečenica potpuno promašila cilj: umesto da bude duhovita, ona ostaje na sajtu B92 kao trag nepoznavanja jezika i neumeća u služenju njime.
Dakle, za neupućene - kondicional nije nikakvo glagolsko vreme, nego je pogodbeni način. Da bi nešto bilo ostvareno, ili da ne bi bilo ostvareno, moraju (morali su, moraće, tj. morali bi biti) ispunjeni određeni uslovi. Odnosno, „može da bude, ali ne mora da znači", što je donekle tačno i moglo BI da bude i duhovito da kondicional nije pogrešno definisan i da rečenica, čak i bez obzira na pogrešnu definiciju, nije bila i ostala tek sklepana. (Uostalom, prevideću i to što se u današnje vreme pod žargonom svašta podrazumeva, pa je i čuveno „mož‘ da bidne, al‘ ne mora da znači" moglo da postane - žargon.)
Zašto kažem da je rečenica sklepana? Pa, zato što su u njoj i nakon korekture ostale dve crtice, između kojih nema nijednog interpunkcijskog znaka, čime se sugeriše da je među crtice umetnuto nešto što želi da se naglasi, ali bi isto tako moglo biti i izostavljeno. A ako izostavimo umetnuti deo, mi dobijamo:
„Za neupućene ... može da bude ali ne mora da znači."
Ok, ako prestanemo da cepidlačimo, pa prosto ubacimo jedan zarez, dobićemo, nažalost, opet samo ovo:
„Za neupućene - reč je o glagolskom vremenu, koje ... - može da bude a ne mora da znači."
Izbacimo li sve suvišne interpunkcijske znake i svedemo rečenicu na njen iskaz, rezultat je sledeći:
Kondicional je glagolsko vreme koje može da bude ali ne mora da znači.
Šteta. Ne zalazeći ovog puta ni u sadržaj vesti, ni u sve nijanse njene strukture, odabir i obradu naglašenih (sugestivnih) mesta u njoj - sve je to pitanje uređivačke politike, u krajnjoj liniji možda samo malo dubioznije i zaguljenije nego u slučaju „dečaka i napadača" - i praštajući i novinarima i urednicima i lektorima verovatan višak posla i manjak sna, ovde je uprskano najvažnije mesto u tekstu. Umesto da vađenje Mesićevog kabineta na kondicional bude ogoljeno kao smešno (dakle, providno i glupo), mi možemo samo kiselo da se smejucnemo propalom pokušaju da se napiše duhovit, ironičan komentar.
Međutim, interesantno, s kondicionalom i bez dvoumljenja o gramatičkim definicijama imamo problema. Sad već znate o čemu govorim: da Braja nije napisao blog o dečaku i napadaču, ja verovatno ni danas ne bi napisala blog o kondicionalu i vi ne bi pisali komentare na naše postove. Koliko vas je zaista ODMAH primetilo da nešto ne valja u ovoj prethodnoj rečenici? Pričam prošlog leta s drugaricom, kažem kako čekam lingviste da za moga života prihvate i ozvaniče gubljenje oblika „bih", „bismo" i „biste" i dodajem kako mi čak nekad samoj - dok lektorišem, što znači da nema zezanja! - promakne famozno „bi" upotrebljeno za pogrešno lice. „A, ne", pohvalila se drugarica, „ja to uvek primetim!" E, draga, ovamo da ti kažem: ne primetiš. Ulovila sam te sinoć. :P
No, ovo pitanje („bi" ili „bih", „bismo" i „biste") ide u red jakih promena jezičke strukture koje lingviste po pravilu stavljaju na velike muke - zato će o tome kao pojavi, u društvu još nekih primera nevezanih za kondicional, biti reči u nekom drugom blogu. A promena je jaka ne samo zato što je u govornom jeziku ili, recimo, po blogovima rasprostranjena bar koliko i naše čuveno „bre", nego zato što se upotreba oblika „bi" za sva lica zavlači zaista u sve pore pisanog izraza. NEĆETE naći novine u kojima „bi" nikada nije upotrebljeno kako ne valja; NEĆETE naći lektora koji baš ovu grešku baš nikada nije prevideo; moja drugarica je previdela jedno grešno „bi" u naučnom tekstu; naletećete na njega čak i u ozbiljnim književnim tekstovima na mestima na kojima je očigledno da bi autor upotrebio „bismo" ili „biste", samo da mu se nije omaklo „bi".
I za kraj, već kad smo pri kondicionalu, nedavno sam odnekud kopirala jedan primer kondicionalne rečenice (nažalost, nisam zabeležila medij), koji ilustruje jednu drugu i ipak ređu grešku:
„Da se to učinilo na otvoren i dosledan način nije bilo potrebno strahovati (...)."
Eto nas kod glagolskog vremena. Da je ova rečenica ispravna, kondicional bi bio glagolsko vreme. Ali nije. Naime, „nije bilo potrebno strahovati" je, prosto, iskazna rečenica u prošlom vremenu tj. perfektu, ovde pogrešno upotrebljena umesto kondicionala. Rečenica, naravno, treba da glasi: „Da se to učinilo na otvoren i dosledan način, ne bi bilo potrebno strahovati (...)." Prošlo vreme je uvedeno već prvim, zavisnim delom rečenice, a kondicional ostaje u svom „bi"-obliku, strukturno ravnodušan prema vremenu, aktiviran samo za potrebe preciziranja uslova koji nije ispunjen (ili se ne ispunjava). Dakle, ono što bi kondicional, da je zaista upotrebljen u citiranoj rečenici, mogao da nam kaže kao u obrnutom ogledalu, izokola, u direktnom i ogoljenom jeziku činjenica glasi: nešto nije učinjeno na otvoren i dosledan način i zato jeste potrebno strahovati. To je, uzgred, razlog zbog kojeg u životu ne volim kondicional, tu gramatiku neostvarenosti, sposobnu da zrači u svim vremenskim pravcima. Znate ono: kad bi ove ruže male... - ali ne znaju i nisu znale i nikad neće znati, a o puštanju suza tek da ne pričamo.
***
„Mama, da li bih Samuel danas mogao da dođe kod mene?"
„Sine, koliko puta da kažem, ne 'da li BIH Samuel', nego 'da li BI'. BIH koristiš samo kada o sebi govoriš!"
„Jaaaaoooo, da li BIH već jednom prestala s tim tvojim bi-bih-pričama?"