Ne, nije reč o ocenama, o školskim uspesima, o odlikašima. Reč je o mentalitetu „lošeg đaka“, o većinskom načinu funkcionisanja u ovoj nesrećnj zemlji. Nažalost, loš đak može biti i odlikaš. I na sreću, dobrih đaka ima i među onima koji nisu završili „velike škole“. Ja govorim o lošim đacima koji čine da se Srbija ponaša kao loš đak među evropskim narodima.
A ko je loš đak? Loš đak je onaj ko ne želi da uči na tuđim reškama, a svoje greške ne uviđa. Loš đak kritiq shvata kao uvredu, a samokritičnost ne poseduje. On nije shvatio da se uči za znanje, jer znanje oslobađa i osigurava budućnost. On nikada neće shvatiti značaj znanja kao cilja i moći znanja kao sredstva! Loš đak veruje da je svrha učenja ocena. I njemu je uvek učiteljica kriva jer ga mrzi. Loš đak samo traži pohvale i priznanja za ono malo što je uradio, a nikad ne poqšava da sagleda koliko još mnogo treba da uradi. Njemu su za neuspeh kriva teška pitanja, nikad nije kriv on koji nie znao odgovore na njih. Loš đak voli da sedi sa dobrim đakom, ne zbog toga što od njega može nešto da nauči, već zato što mu on može šaputati. On voli da ismeva dobrog đaka, njegovu naivnost i marljivost. I uvek veruje da je pametniji i sposobniji od dobrog đaka. U to veruje i mnogo godina posle, kad kroz izlog lokalnog kafića, dok ispija peto pivo, vidi školskog druga dobrog đaka kako se vraća sa posla. Loš đak nikad ne može dobiti toliko nisq ocenu koliko malo može znati i postaje čovek koji nikad ne može biti toliko malo plaćen koliko malo može raditi. Loš đak mrzi da radi i veruje kako samo on ume da uživa.
Loših đaka ima svuda, u svim društvima, ali su retki sistemi gde je mentalitet lošeg đaka startna prednost. A društvo koje takve osobine favorizuje ne treba da se čudi putu kojim ide i odredištu na koje je stiglo. Društvo koje ne poštuje i ne promoviše samokritičnost, odgovornost i gledanje u budućnost, možda neće propasti, ali nikad neće ni uspeti. Osuđeno je na večno tavorenje u beskonačnom ponavljanju sopstvenih grešaka.
I znam da su male šanse da doživim dan kad će Srbija skinuti ružičaste naočare i pogledati se u ogledalu. Bojim se da nikad neće želeti, ni biti spremna da sagleda sve svoje promašaje i nedostatke. I čini me nesrećnom što zbog toga nikada neće biti zemlja o kojoj maštam i koju želim za našu decu.