Ne znam gde živite, čime se bavite, koliko zarađujete, a koliko trošite. Ne znam koliko često (i da li uopšte) idete u pozorište, bioskop, kafanu, na koncerte. Ne znam da li ste bili na letovanju, ne znam kada ste zadnji put (i da li ste uopšte) bili na Zapadu, ni kada (i da li) u unutrašnjosti. Ne znam kakvi su vam prijatelji, kolege, komšije, rođaci. Ne znam da li poznajete ljude koji rade za manje od 18hiljada dinara, ili nekoga ko ne radi već volontira, ili nekoga ko će pre dobiti dr sci. nego posao, ili nekoga ko sa više od 9,5 čeka posao. Ne znam da li znate one koji nisu hteli ili više nisu mogli da čekaju život koji misle da zaslužuju, one koji su otišli. Ne znam ni da li znate nekoga ko je pre tridesete stekao stotine hiljada eura, a da pri tom niko pouzdano ne zna šta ta osoba uopšte (zna da) radi. Ne znam da li znate nekoga ko je prešao tridesetu, a još uvek živi sa roditeljima, i da li znate one koji žive kao podstanari bez izgleda da u ovom životu dočekaju svoj krov nad glavom. Ne znam da li znate one koji rade bar osam sati dnevno-šest dana nedeljno, ili one koji moraju da pristaju na prekovremeni rad bez novčane nadoknade, one koji ne mogu da iskoriste ni zakonom garantovani godišnji odmor, koliko znate onih koji su (bili) žrtve nasilja u porodici, braq, na poslu. Ne znam da li znate nekoga ko se odao alkoholu, kocki, koliko vam je školskih drugova odnela droga. Ne znam za koga ste glasali, ni da li ste uopšte izlazili na izbore. Ne znam da li se budite srećni i koliko često zaspite srećni...
Srbija je jedna od vodećih zemalja po broju depresivnih ljudi. Ne želim da pričam o depresiji kao bolesti, već o ljudima oko nas i među nama koji su bezvoljni, koji imaju nedostatak životne radosti, motivacije, energije, koji se često osećaju prazno, bezvredno, nemoćno, koji osećaju krivicu, pate od nesanice, ili ulažu veliki napor da uopšte ustanu iz kreveta. O ljudima koji ne ispunjavaju kriterijume dijagnoze depresije i kojima nije potrebna nikakva terapija jer njihovi problemi nisu u njima, njihovi problemi su van njih i van njihove moći i kontrole. O onima koji još uvek mogu da se smeju i raduju, da žele i da se bore, sve dok ih stvarnost i svakodnevnica ne vrate u poziciju iz koje nema izlaza, a koja je najmanje njihova krivica, do novog bega i novog vraćanja. O onima koji sa svojom stvarnošću ne mogu da se pomire jer bolju zaslužuju, i jer su bolju želeli. Najlakše je okrenuti glavu, optužiti svakoga za svoje neuspehe, za nezahvalnost prema životu jer su zabogaživiizdravi, imaju divnog muža/ženu, zlatnu decu. Optužiti za prevelika oćekivanja, za razmaženost, qkavičluk. Najlakše je, a da li je najpravednije?