Sabor Svetog arhangela Mihaila i ostalih bestelesnih sila 2007
Naveče
22:30 - Sam sam sa klincima. Malo sam lenj.
Plan za sutra: Decu u školu. Nabavka. Kuvanje s kućnjakom. Aerodrom. Gosti.
22:35 - Zvono na vratima. Otvaram. Preda mnom raščupana komšika odozdo. Na njoj šlafrok preko pižame. Uplakana.
- Zašto plačete? – zbunjen sam. Ona jeca. Traži pomoć? Rekao bih da ne krvari.
- Šta je bilo? Šta se dogodilo? Ona jeca. - Mulja nešto rukama po glavi, dal čupa kosu, dal namešta frizuru, ko bi ga znao.
- Kažite, šta je bilo?
Ne razumem baš najbolje šta kaže. Nešto o svom upropaštenom životu. Krećem za njom.
U njenom kupatilu poplava. Na plafonu fekalije.
Digresija: Kad sam bio klinac odem jednom da provedem vikend kod tetke i braće. Nije bilo vode, mi čekali, čekali, nismo dočekali, pa odemo u njihovu vikendicu. Vratimo se sutra a vrata od stana razvaljena, pa zapečaćena. Unutra kao u plićoj močvari. Podigao se parket, gacaš po mokrim tepisima kao po tresetištu. Šta je bilo? Neko je ostavi otvorenu česmu, pa kad je stigla voda pala neka krpa u sudoperu, zapušila odvod i poplavilo dva sprata ispod. A komšija s donjeg sprata bio lovac, imao zidove pokrivene trofejima. Vratio se iz lova kada i mi s placa. I njemu vrata provaljena. I kod njega dignut parket i gnjecavi tepisi. A na zidovima mu pokisli punjeni fazani, slepilo im se ljigavo perje, a iznad TV-a glavudža nekog divljeg vepra kapitalca podnadula od vlage. Veprina sva izobličena. kao da ga boli zub.
Da se vratim temi. Elem, stao sam kad sam u stanu komšinice s trećeg - nema vepra, ali joj je kuća kao svinjac. Našom zaslugom. Tu, u sopstvenoj kući, komšinica se malo primirila pa na domaćem terenu još predanije zaigrala grčku tragediju. Malter otpada od tolike emocije.
Žao mi je, zaista mi je žao ali nije mi jasno koja je svrha tolike drame. Počinjemo tretman. Ona otvara srce, ja slušam. Pridružuje nam se i njen supružnik. Oni otvaraju srce, ja slušam. Tešim. Sve vreme svo troje brišemo pod i varikinom ribamo sve što se oribati da.
01:12 - Sve smo oribali. Krećem kući. Rastajemo se. Nismo ni milimetar bliži suštinskom rešenju problema.
Slavski dan
08:00 - Umivamo se nad sudoperom. Tu peremo i zube. Silazimo do poslastičarnice na doručak. Tu obavljamo sve one nužde što ne možemo kod kuće. Deca idu taksijem u školu. Mali su da bi išli sami metroom.
09:00 - Zovem: osiguravajuće društvo, vodinstalatera, komšiju, komšinicu, osiguravajuće društvo, aerodrom, vodinstalatera, preduzimača, komšiju, vodinstalatera, osiguravajuće društvo, aerodrom.
Rezultat, tek sutra dolaze majstor i veštak osiguravajućeg društva, avion kasni zbog kiše. Plašim se da je kvar na glavnoj horizontali na koju su vezane sve WC šolje. Dakle, ima kupanja, ali nema piškili-kakili
10:00 - Javlja se Lucia, uplakana. Eto baš na slavu otkazali joj let.
- Slava je! – potpuno sam bio zaboravio. Zovem ono malo gostiju to sam pozvao, otkazujem – bez domaćice i bez klozeta nije izvodljivo. Svi su puni razumevanja.
11:00 - Zvoni neko na vratima. Opet Antigona s trećeg. S patosom mi saopštava da joj se još 20 litara vode srušilo na već oronuo gipsani plafon koji je tim povodom pao u kadu. Utvrđujemo: kućnjak je greškom pustila vodu.
- I onako će osiguranje platiti zamenu plafona. Pokušavam da je utešim. Ona je neutešna u svojoj patnji.
Ostatak dana kućnjak njoj čisti sranje od juče i jutros.
12:00 – Sto pedeset telefonskih poziva, sve na istu temu. Kanalizacionu.
16:00 – Došao je vodinstalater. Potvrđuje moje sumnje. Ima kupanja, nema klozeta. Snađite se. I do sada smo išli u kafić.
17:00 – Prosvetljenje! Prosvetljenje! Shvatam da mi se sve ovo događa zato što sam nepripremljen i bez dovoljno žara pristupio proslavljanju krsnog imena. Preduzimam sve neophodne korektivne mere. Palim sveću. Krećem u pazar.
17: 30 – Na stolu imam sledeće ingredijente: paket feta sira, kore za gibanicu što su mi Mikićka i Mića doneli, neke orahe, kesu mikrobiotskog žita, teglu maminog ajvara, dalmatinski pršut i paški sir koje smo letos vukli preko Evrope, konzerva kiselog kupusa ribanca nemačke proizvodnje i još par artikala. Jedino nemam goste. Nije slava bez gostiju. Zovem Mariju. Eto, makar jedan gost. A i draga mi je.
17:30 – 19:30 -Brzom brzinom nas tri dečaka smo zgotovili sledeće specijalitete: prebranac, pola kile; podvarak, pola kile; gibanica, jedan pleh; žito, preko kilo (jeste da je živ svetac/bestelesna sila ali rekao mi jedan fini popa što mi je nenadano bio poseti da može i to i na živog sveca, to je onda ritualni obrok za pokojnike koji su slavili tu slavu).
20:20 - Dolazi Marija. Sto postavljen, nas trojica sređeni, večera spremna. Ona žena, iskusna slavarka, skockala se ko filmska diva. Red je.
- Ovo je vaša nova mama. – kažem.
- To je Marija. – kaže stariji.
- Ja sam sin od tebe. Nisi ti sin od mene. Zauozbilji se – kaže mlađi.
Marija, mnogo voli ajvar. Kažem: Ovo je poslednja tegla, pojedi šta možeš, ostatak ponesi.
Sedeli, večerali, zezali se, klinci se pravili pametni a i duhoviti na moj račun; Marija im popravljala padeže; pričali; družili se; zvala Lucia, tužna; ode Marija; odoše deca na spavanje.
Stiže SMS:
Zaboravila sam ajvar. Aj dodjite svo 4 kod mene sutra da mi donesete.
Šaljem SMS:
Aj sto sam zaboravio da ti dam ajvar, al kako to sam samo zaboravio da posluzim zito?
* * *
Prigodno: Omiljeni vic mog dede za čiju dušu jedem žito dok ovo pišem.
Vic o baba-Mici
Krenule dve babe u posetu trećoj po imenu Mica. Ova im se onoliko obradovala. Skuvala im kafu. Popile kafu.Ode baba-Mica u kujnu, opere šoljice, džezvu.Vrati se u salon a tamo njene prijateljice. Obraduje im se onoliko. Otrči da im skuva kafu. Popiju kafu. Baba-Mica ode u kuhinju. Opere šoljice. Vrati se u salon a tamo prijateljice. Ponudi im kafu ali one ne htedoše, žure. Izađu prijateljice, hodaju ulicom. Razgovaraju.
Prva baba: Al je izlapela ova Mica, zaboravila kafom da nas posluži.
Druga baba: Koja sad pa Mica?
* * *
24:00 - Odoh da spavam. Piškiću u parku dok budem šetao Anđu, ili, u najgorem slučaju, dok se budem tuširao. A ako mi ... Nemam hrabrosti da pomislim. To se ne može dogoditi. Bog je veliki.