-Pa bih, rado, al stižem tek oko pola dva, ne znam da li ću imati vremena - kaže mi pile.
- Ček, ček - bacim se ja u rebus - pa što tek oko dva, kad putujes sabajle, takoreci u cik zore, let je u 6 i 45 ujutro, do dva popodne dobacila bi do Afrike.
- Nemam pojma, valjda čamim na aerodromu, presedam u Berlinu - kaže mi Marijana - Evo vidi - i da mi kartu.
A tamo piše Belgrade Berlin, Let 1, tip aviona Boeing, a Let 2, Berlin Hamburg, tip aviona Bus.
Čitam, gledam trljam oči, ne verujem, pa kažem:
- Šta da ti kažem, letiš autobusom i to ne malo, nego bre preko 300 kilometara - i preturim se od smeha.
Mislim išla sam ja bas-avionom, prvi put pre čevrt veka, iz Njujorka za Boston i sećam se da sam se čudila neopevano što samo ulaziš u avion, a kad poleti, stjuardesa ide između sedišta i naplaćuje karte. Ovo nijeTAJ bus, ovo je baš, baš - BUS.
Dobro je, moglo je i biciklom, ima biciklistička staza, mada bih ja pre uzela voz u Berlinu, brže je. Može i norveško pešačenje s štapovima. na primer, ja to sve volim, pešaka i biciklom, da imam lovu išla bih i oko Himalaja cufuz, al me ne otvara u faci kad mi neko prodaje muda za bubrege, tojest bus za avion.- Pa jeste meni tetka na šalteru nešto pominjala autobus, al je ja nisam razumela jer je zbrzačila, ni pogledala me nije, zevala u lak na noktima.
Pa kako bre da ne zbrzači kad prodaje let avionom a zavali ti autobus, mislim, za takvu kreativnost još nisam čula. Mislim ono - letite našim autobusima, jel. Samo bukvalno!
I onda se bacim u razmišljanje o korektorskom čitanju, slovo po slovo, a vala i kako bolje prolaze oni što sriču, jel se lepo na svakoj reči zadrže, pa imaju komplet informaciju kad se pomuče.
I tako, ustanem ja jutros u četiri, napravim detetu sveže sendviče za put, izvedem kuče da piški kad sam već u akciji, vratim se i pozovem taksi da je vozi na aerodrom Surčin, s majčinskim zaklinjanjem da mi se obavezno javi kad sleti u Berlin i nađe avion-bus ili kako se to prevozno sredstvo zove, rikša, motorne sanke ili šta god.
I stigne meni prvi sms:
- Sletela. Sve glat. I salterusi smesno sto idem basom. Karta mi je bg-berlin, haha. Cu je cuvam.
A odmah potom i drugi.
- Hahaha. Furamo kolima, u nekoj glondzi od mercedesa, vozi nas dekica s mindjusom i u koznim nonama, a sad je natakario i sherifovske cvidze - i pustio eniu, aaaahahaha
Ja naravno roditeljski pretrnem, uopšte ne uživam da mi se mladunče vozi s nepoznatim dekicama u kožnim pantalonama hajvejom, al šta da radim, mogu da ga duvam na daljinu. Pitam esemesom - Jel naš taj šerif?
- Jok. Nemac - šmeker... i još: - Nema bazanja. idem pravo na generalnu probu u Hambruško narodno pozorište, aaa....
I tako moja kćerka stigne iz Berlina u Hamburg Jatovim avionom, let 2 koji nije avion nego je autobus, ali nije ni to, nego je automobil. Mislim, ja i kad šaljem paket u beli svet biram kombinaciju i očekujem da dobijem ono što sam kupila. Znači, ako saljem avionom, onda je avion, ako saljem vozom, onda je voz. Nije motor, bicikl, rikša, trotinet, skije, motorne sanke... Al za JAT putnik je nižeg ranga od kofera, za kofer ako zeznu, moraju i da plate, pa paze. Putnike ne moraju da paze, mogu unapred da im prodaju sedište u autobusu po ceni avio karte, mislim, može im se.
Pre dve godine, napisala sam ovde blog "Krilati fica u bermudskom trouglu BG aerodroma Nikola Tesla". Tada sam odlepila na objašnjenje pitanja "da li je avion poleteo za Amsterdam", koje je glasilo:
- da će da PROBAJU da polete. I još "znate, neki avioni su mercedes, neki fica. E, pa ovaj je fica".
Stvarno sam mislila da više nikad neću pisati o JAT-u, al što reče Prljavi Hari: Nikad ne reci nikad! Moglo je da bude i ovo: