Prvi put sam bio u Boru pre oko od trideset i nešto godina na đačkoj ekskurziji. Dobro se sećam lepog i modernog grada, gigantskih žutih kamiona, učitelja koji nam je pričao da je to najveći i najbogatiji rudnik bakra na svetu i rasadnik bratstva i jedinstva. U svakom slučaju rudarski raj na zemlji gde svi zaposleni imaju stan, odlične plate, besplatna letovanja, topli obrok... i siguran sam da nas nisu lagali. Posle toga smo se još divili Đerdapu i turbinama i, sve u svemu bila je to jedna veoma lepa ekskurzija (ove danas nisu ni blizu tome), tokom koje smo se uverili u "snagu našeg društva i ekonomije". Za decu u osnovnoj školi to je bilo (hmm)..veoma interesantno i poučno.
Drugi put sam bio u Boru pre nekoliko dana. Bio sam u poseti nekima od korisnika projekta koji finansira Odeljenja za međunarodni razvoj (DFID), u kome radim. Projekat je sproveden zajedno sa Ministarstvom za zapošljavanje, sa ciljem da se stvore mehanizmi koji bi pomogli nezaposlenima da se prekvalifikuju i otpočnu, samostalno, neki novi posao.
Ovog puta Bor uopšte nije ličio na Bor koga se ja sećam sa ekskurzije (doduše i fotografije koje sam napravio Smenom 8 pre toliko godina su sada izbledele, tako da je moguće da sam i ja ponešto zaboravio). Današnji Bor je tužan grad i to se vidi na svakom koraku. Ljudi sa kojima sam pričao su bili bez trunke optimizma. Samo nekoliko detalja: početkom devedesetih Bor je imao oko 60,000 stanovnika, a Rudarsko Topioničarski Basen oko 24,000 zaposlenih. Sada grad ima oko 40,000 stanovnika a RTB oko 4,500 zaposlenih koji i nemaju baš previše posla, pa je njihova sudbina neizvesna. Prema podacima službe za zapošljavanje na posao čeka oko 6,000 radnika. Šta se u međuvremenu desilo? Gde su nestali zaposleni i stanovnici? Neki su se odselili, penzionisali ili otvorili privatne radnje. Čuo sam različita objašnjenja i teorije zašto se to desilo, ali mi je najupečatljivija bila priča predsednika kućnog saveta jedne trošne desetospratnice na čiji vrh sam se popeo da bih video panoramu grada: "Da ti ja kažem, ovde više ničeg nema, mislim u rudniku, to ti je bre sve iskopano samo neće da kažu. To su znali i pre 30 godina samo se pravili ludi, odgovaralo im da prave radnički raj, a šta će da bude za 50 godina, e to nikog nije bilo briga". Doduše ima i onih drugih koji tvrde da rudnik nije još ni načet i da prava eksploatacija tek predstoji. Neki za sve krive propalu privatizaciju. Ko zna šta je istina. Ipak ostaje činjenica da se danas u Boru vrlo,vrlo teško živi, da posla nema, da je vazduh katastrofalno zagađen, da mladi nemaju nikakvu perspektivu, da je narkomanija u porastu...
U svemu tome mi je bilo drago da sam razgovarao sa nekoliko korisnika našeg projekta koji su uspeli da, uz našu pomoć, prebrode početnu krizu zbog gubitka posla i da započnu privatni posao od koga mogu da prehrane porodice. Na pitanje da li je bolje bilo u rudniku ili sada kada su svoje gazde, bilo da je to kozmetički salon ili zanatska radnja, svi do jednog su odgovorili isto: u rudniku je bilo bolje, jer je tamo za nas neko odlučivao, a ovde sve moramo sami, ali čovek se na sve navikne pa ćemo i mi. Neki su bili iskreni (vlasnica kozmetičkog salona, 28 godina radnog staža u RTB na poslovima administracije) i rekli da im pored sigurnosti koju su imali u zlatna vremena rudnika, najviše nedostaje jutarnja kafa sa koleginicama... pa dobro i to je gubitak.
Siniša Biljman
DFID