Imena američkog arhitekte Adrijana Smita i kanadskog filmskog reditelja Džejmsa Kameruna smeštena su u istoriju 21. veka. Predviđanja sociologa da će ovo biti vek obrazovanja i religije dovedena su u sumnju i to baš pred obeležavanje veoma važnog verskog jubileja. Dvehiljadetrinaeste godine hrišćani će proslaviti 1700 godina od donošenja Milanskog edikta. Te 313. godine Car Konstantin, koji je rođen u Nišu, doneo je zakonski akt kojim je proglasio versku ravnopravnost i prestanak progona hrišćana, koji je trajao tri stotine godina.
Razmišljam: koliko će vremena morati da prođe da bi dela Adrijana Smita, građevina Burdž Kalifa, ili film „Avatar” Džejmsa Kameruna bili potvrđeni kao umetnost ili ostali samo proizvodi imperijalne mašte? Ono što je zajedničko ovim dostignućima jeste kič. „Avatar”, prvi trodimenzionalni film, koji se i dalje prikazuje u bioskopima, je za dvadeset šest nedelja zaradio 2.728.977.831 dolara, a za izgradnju Burdž Kalifa, trenutno najviše građevine na planeti, bilo je potrebno preko četiri milijarde dolara. „Avatar” traje dva ipo sata, a zigurat modernog sveta visok je čak 828 metara. Tako visok, opominje ljude na biblijsku priču o Vavilonskoj kuli.
Slika „Prvi pokušaj” Paje Jovanovića nije trodimenzionalna kao film „Avatar”. Naslikana je pre 120 godina. Vizuelni doživljaj, međutim, isti je kao i kada je prvi put izložena. Posmatrajući ovu umetničku kompoziciju ulazimo u pravu srpsku sredinu u kojoj majka pokušava da ubedi stidljivu kćerku da svoja muzička znanja pokaže pred ostalim članovima porodice. Granica između stvarnog i naslikanog je toliko tanka da vas podilazi jeza jer imate osećaj da će devojčica svakoga trenutka pokrenuti ruke i zasvirati na instrumentu.
Paja Jovanović je dobro razumeo vreme u kojem je živeo, baš kao i Adam Smit i Džejms Kamerun. Dela ovih stvaralaca nude nam otvoren prostor za različite doživljaje i stavljaju nas u iskušenje. Iskušenje toliko veliko da zaboravljamo ko smo i gubimo sposobnost procene: koje su vrednosti prave a koje ne.