Pred sam kraj 1986. godine, u našој tada socijalističkoj zemlji, tema "lepeze i kamena lica" izazvala je veliku medijsku pažnju, unela nemir među roditelje i nanela veliku nepravdu mladima – kako su oni tada tvrdili. Tada je otkrivena istina o orgijanjima maloletnih Beograđana, koji su se igrali oponašajući pornografske filmove. U polemikama koje su ovim povodom nastavljane, učinilo se da je ova vrsta zabave masovna, a maloletnička trudnoća i pobačaji takoreći svakodnevna pojava.
U razgovorima koji su tada vođeni sa roditeljima dece u godinama puberteta osećala se zebnja, nepoverenje ali i nelagodnost od vođenja otvorenog razgovora sa decom. Mladi su, međutim, tvrdili da je sve predimenzionirano. Mnogi od njih nikada nisu ni čuli za "lepeze", a oni koji su za to znali tvrdili su da je broj tinejdžera koji se tako zabavlja beznačajan.
Odeljenja za patologiju trudnoće u Ginekološko-akušerskoj klinici u ulici Narodnog fronta, izdalo je saopštenje da je te godine na ovoj klinici izvršeno 18.000 abortusa. Podatak koji je tada dodat – da je od tog broja bilo samo 148 maloletnica, odnosno 0,8 odsto u odnosu na celokupan broj žena koje su izvršile abortus, samo je za trenutak smirio zabrinute roditelja i začuđenu javnost.
Prekid trudnoće kod maloletnica najčešće ostavlja psihičke ali i fizičke posledice. Od zapaljenja jajnika, koje najčešće prelazi u hronično i vodi sterilitetu, do psihičke nestabilnosti u kojoj se poseže za antidepresivima ili drogama, neprihvatanja sredine – naročito u malim mestima, i, veoma često, otežanog školovanja.
Jedan od razloga velikog broja abortusa u Srbiji danas jeste odlaganje razgovora sa decom o seksu i problemima koji mogu da nastanu i najmanjom nepažnjom. Roditelji moraju da razviju kod svoje dece osećaj odgovornosti već kada osete prve znake telesnog sazrevanja i promene u ponašanju.
Odgovornost za seksualno obrazovanje dece se prebacuje od zdravstvenih radnika na profesore, od roditelja na psihologe, baš kao i u vreme otvaranja ove zabranjene teme. Televizije nemaju školske programe, i gotovo da nema emisije koja se ozbiljno bavi ovom temom. Sastavljači obrazovanih programa smatraju da je deci potrebnije da prvo nauče da je brzina jednaka pređenom putu kroz proteklo vreme, nego da upoznaju osnovne situacije iz svakodnevnog života.
U Srbiji je danas zabeležen porast seksualno aktivne dece u periodu od 10 do 19 godina. Oni najčešće ne koriste kontraceptivna sredstva niti sigurne načine zaštite tokom odnosa i uopšte malo znaju o problemima koji mogu da nastanu posle nesigurnog seksualnog odnosa. Zvaničan podatak je da se u Srbiji godišnje izvrši oko 25.000 abortusa, a sumnja se da je realan broj oko 200.000. Ovaj podatak stavlja Srbiju na treće mesto po broju izvršenih abortusa, posle Rusije i Rumunije, što je već dobro poznat podatak ali ga treba neprestano ponavljati, ne bi li se situacija promenila što pre.
Savetovališta za seksualno obrazovanje mladih su slabo posećena, tribine koje se organizuju povodom reproduktivnog zdravlja nisu zanimljive ni roditeljima ni deci, masovni mediji se bore za što veću gledanost estradnih spektakla, profesori broje minute do kraja časa i deci preostaje jedino internet.
Jedno je sigurno: u Srbiji je sve do nesrećnog slučaja Marije i Bobe seks bio strogo zabranjena tema. Emancipacija stanovništva je samo doprinela uvećanju broja abortusa i dece koja nemaju osnovno seksualno obrazovanje ali nije rešila dugogodišnje probleme. Svest ljudi se nije promenila i neće ukoliko se o ovoj temi ne bude više i jasnije govorilo. Setimo li se kako su nekada deca učena kako se pravilno peru ruke, taj princip može se sada primeniti pri neophodnom učenju o sigurnom seksualnom odnosu.