Bila tri brata. Sva trojica od malena živeše i igraše se u jednom dvorištu, okićenom krošnjama trešanja i jabuka.
No, kako su odrastali, njihove sklonosti su bile sve različitije. Na kraju, oni postadoše toliko malo slični po svojoj prirodi, kao da braća uopšte i nisu.
Jedan brat se zaljubi u lepotu plandovanja. Nikuda nije išao. Po čitav dan je leškario na kauču i gledao u prazno, kao da tamo, u praznom, nalazi najšarenolikiji smisao, skoro onakav smisao, i skoro onakavu ispunjenost znatiželje, kakvu nalaze putnici po egzotičnim predelima i krajnje neobičnim zemljama. Ništa osobito mu nije bilo potrebno. Samo je plandovao na kauču i zurio. To mu je prijalo više od svega. I da mu je neko na poklon doneo neku velelepnu spravu za zanimaciju, ili nagradni, višednevni aranžman za putovanje po svetu, njemu bi to predstavljalo em komplikaciju i napor, em bi mu bilo manje zadovoljstvo od onog koje je imao u osećaju lagodnosti koji je pružalo plandovanje. Malo je jeo, najjednostavnije se odevao... Uopšte uzev, veoma slabo je trošio. Takoreći, ni malo. Zbog gotovo neprestanog leškarenja, puls mu je bio primiren, a disanje sasvim usporeno, tako da je čak i kiseonik trošio ispod one za čoveka uobičajene mere. U stvari, on nikoga nije koštao gotovo ništa, baš zato što je skoro po čitav dan provodio na kauču. A kauč... - kauč se vremenom sve više prilagođavao težini i obliku njegovog tela, na kraju formirajući veliko udubljenje. Najznačajniji trag njegovog života beše upravo to udubljenje, odnosno velika rupa na kauču !
Drugi brat beše sasvim suprotnih sklonosti. Energičan, zahtevan, znatiželjan... - voleo je sve ono što nudi savremeni svet. Brzu hranu, raznovrsnu odeću, vožnju automobilom, nove tehničke uređaje... A kad bi se tuširao, činio bi to dugo i sa uživanjem, trošeći količinu vode koja bi bila dovoljna da se okupa možda i celih 30-tak ljudi. On je sve oko sebe shvatao kao potrošno dobro koje je stvarnost velikodušno poklanjala. Od svih stanara zgrade, on je sa najviše otpadaka punio obližnje kontejnere. Tuširao se najmanje 2-3 puta dnevno. Nakon tuširanja se, sa posebnim zadovoljstvom, prskao sprejevima „za osveženje". To mu je vremenom bila postala zapravo najveća pasija. Koristio je sprejeve dakle ne zato što je bio sklon preteranom znojenju, već zato što je u tome beskrajno i sve više uživao. Imao je neverovatnu kolekciju sprejeva, koja se bila nakupila, pošto je stalno nabavljao nove. I, nakon svakog tuširanja, skoro sve ih je „degustirao" na sebi. U prostranom i bogato opremljenom kupatilu, iznad velikog ogledala, instalirao je moćan aspirator, koji je sve te raspršene mirise sprejeva izbacivao napolje, van kupatila, odnosno van zgrade. Beše pravo čudo da od tolikog prskanja raznoraznim mirisnim sprejevima nije dobio nekakav osip, ili kakve druge posledice po koži. Ali zato posledice behu na ozonskom omotaču. Ujedno, to je bio najznačajniji trag njegovog življenja - doprinos širenju ozonske rupe.
Treći brat, bledunjav i povučen, ali u školi oduvek perfektan, potpuno se predao nauci. Lako izučavajući matematičke i fizičke formule, isto tako lako je napredovao stepenik po stepenik kroz školovanje, a zatim i kroz rad naučnih laboratorija, instituta... Sva snaga njegovog znanja beše usmerena ka strukturi materije i mnogim sastavnim delovima atoma. Čestice kojima još nije bilo dato ime, jer su bile teoretska pretpostavka, odnosno nisu bile dokazane u praktičnim ogledima, neprestano mu behu u mislima. Njegov svemir je tekao prema drugoj, užoj strani strani „beskrajnog levka". San o uspehu beše se fokusirao na razbijanje atomskih čestica i dovođenje makar jedne od njih u ono stanje u kome se svemir nalazio u vreme svog nastajanja, stanje koje neke od njegovih kolega nazivahu „nulto vreme". Na putu ka ostvarenju tog procesa u eksperimentalnoj fazi, u najvećem akceleratoru na svetu, rađale su se mnoge teorije. Ka njima je išla sva njegova pažnja. Neke od tih teorija su bile pomalo zabrinjavajuće, pa su izvesne njegove kolege upozoravale na neželjene posledice, međutim on je smatrao da taj rizik, kolika god da je njegova verovatnoća, svakako ne sme da omete tok napredovanja nauke. Između ostalog, behu tu i pretpostavke da bi se tim načinom razbijanja unutaratomskih čestica i dovođenja u stanje „nultog vremena" mogla inicirati crna rupa! Kod njega je to sa crnom rupom doduše izazivalo i malo straha, ali mnogo, mnogo više „kreativnog uzbuđenja". A ponekad bi hvatao sebe kako sa izvesnom dozom zadovoljstva protura misao da će, ako se navedeni scenario desi, ova novonastala crna rupa jednostavno progutati one dve druge rupe, koje su formirala njegova blentava i neodgovorna braća, te da će svet tada doći u stanje „opšte nivelacije" !