Douglas Adams je - pripovedač, narator, story teller, "meddah", pisac čije su ispisane maštarije prešle sve moguće granice, srušile sve moguće barijere i napravile vulkan beskrajne zabave prečnika kratera 42, vulkan koji je "početak i kraj svega" i koji je polazno mesto za sve lutalice koje, stopirajući unaokolo, lagano putuju ka kafani na kraju sveta.
Kad neki pripovedač toliko i tako pusti imaginaciji na volju, kad neki story teller toliko i tako razume moć fikcije, kad neko uspe da se, sasvim očigledno, beskrajno zabavlja dok se igra sopstvenim fikcijama i jezikom i slovima (pa rečima), ondaK je taj neko vredan i čitanja i prepričavanja.
Dobri duh "Monty Python" - a (čiji je scenarista Douglas Adams bio) neprekidno se "muva" kroz sve redove njegovih priča, kikoćući se, ludirajući se, mameći nam osmehe i izvodeći "mađije" zbog kojih (s zadovoljstvom) sve njegove priče možemo čitati opet i opet i opet...
DNA i H2G2 je fikcija koja deluje mnogo stvarnije od raznih "stvarnosti" koje nas uče da prepoznamo, to je čitav jedan poseban Univerzum naseljen poštovaocima i obožavaocima koji imaju svoje rituale, svoj jezik, svoj poseban način sporazumevanja i - svoj Dan, Dan Peškira (25.05.). I svi mi, veselo oslobođeni Adamsovim rečima, uvek vrlo pažljivo biramo kako i kome preporučujemo čitanje ili kako i kome poklanjamo H2G2 (ili bilo koju drugu priču DNA).
Lako pamćenje i citiranje rečenica ili dijaloga je "opšte mesto" skoro svakog čitaoca, a simboli, scene, likovi i poruke iz priče postali su nezaobilazan deo kulture XX veka.
Otkud tolika snaga, tolika moć jedne fikcije, jednog duboko "unutarnjeg" doživljaja jednog velikog pisca (i bukvalno visokog, imao je 1,98 m), jednog na prvi pogled sasvim šašavog scenarija kojim nas zabavljaju svi koji u njegovim pričama žive?
Jedan od odgovora ponudila je ove godine na TED Elif Shafak, turska književnica, rođena u Strazburu, školovana u Španiji i Americi, najprevođenija (preko 20 jezika) i najčitanija turska spisateljica, piše na turskom i engleskom, a sama za sebe najviše voli da kaže da je "story teller", narator, "meddah". Bila je predmet krivičnog gonjenja u Turskoj zbog jedne od svojih knjiga u kojoj plete naraciju o jednoj turskoj i jednoj jermenskoj porodici.
Zašto je ustvari zanimljiva ? (LINK: (video ima titl na srpskom, traje 17 minuta, nećete se pokajati ako odlučite da je saslušate...)
Meni je zanimljiva jednostavnost njene poruke:
Ona ustvari kaže - samo naracijom i maštom možemo dopreti jedni do drugih, samo fikcijom i imaginacijom pretočenim u reči možemo izaći iz sopstvenih, zarobljavajućih i ograničavajućih "krugova i zidova", samo našim potpunim puštanjem fikciji "na volju" možemo (možda) uspeti da razumemo nekog drugog, nešto drugo, nešto što ne nosimo sami u sebi kao identitet, kao tradiciju, kao delić kolektivnog pamćenja kulture u kojoj smo odgajeni.
Samo neki univerzalni "meddah" može zaista učiniti da razumemo i sopstvene stereotipe i predrasude o drugima i drugome, samo njegova / njena neobuzdana imaginacija i beskrajna priča može nas "osloboditi" svih onih misli koje, rutinski ukalupljene i stvorene kao klišei o svemu i svakome drugačijem, zarobljavaju naša sopstvena osećanja i ne daju im da se razmašu, ne daju da se oseti let slobodne misli koja bi s lakoćom stavila u pitanje sve i svašta što među nama gradi zidove nerazumevanja, netrpeljivosti i nesreće.
Naivno ?
Ne znam. Ne znam da li je - naivno. Moguće da jeste. Sasvim sigurno je neodoljivo privlačno poverovati u svu magiju naracije, u sva čuda fikcije. Znam da zvuči - utešno. Mašta kao uteha - dobro zvuči.
I taman kad, promišljajući, možda ustvrdimo da je reč o sasvim naivnom poimanju ljudi i njihovog ponašanja u samoći ili njihovog ponašanja udvoje, utroje, učetvoro ili u koliki god veliki broj, teško se može odreći snažno intuitivno osećanje da takva uteha mašte - postoji. Da svako od nas uživa kad naiđe na nekog ko je samo njegov / njen "meddah", story teller, neumorni pripovedač raznih priča beskrajne imaginacije.
I verovatno svako od nas ima dugu listu pripovedača i njihovih priča koje su nam stvarale (svojom sopstvenom fikcijom koju smo lako prepoznavali kao svoju) i razvijale baš takva, utešna ili inspirativna osećanja. Ali sa vrlo malo i retko kojim pripovedačem se tako dobro i tako dugo smejemo, tako izvrsno zabavljamo kao kad nam beskrajnu fikciju plete - Douglas Adams.
Ponekad mi se učini da se njegova duhovitost i očaravajući jezik (i u originalu i u prevodu - hvala prevodiocu njegovih priča na srpski, odličan posao) krije u sasvim jednostavnoj ideji - izvrnuti kao čarapu sve ono što je svugde i u svakome izgrađeno kao kliše, kao stereotip o tome "kakvo je sve i kakvo mora da bude".Staviti veseo upitnik svugde gde inače stoje tačke, zarezi, "znaci čuđenja i uzvika", bilo koji znak interpunkcije zameniti upitnikom i ponuditi - "nešto sasvim drugačije" ("...and now for somethin` totally different..." ). Neverovatna količina dobronamernosti koju unosi u u svoju fikciju "nečeg sasvim drugačijeg" čini tu duhovitost tako neodoljivom, dirljivom i lakom za upijanje i identifikaciju.
I kad god nečija fikcija, nečija imaginacija, stvori ceo jedan novi svet iz kojeg je s lakoćom uklonjen sav lavirint naših klišea, stereotipa i predrasuda o tome "kako bi sve moralo da bude", kad god neko isplete maštovitu priču o nepotrebnosti naših zidova i naučenoj neophodnosti naših "moralnih vertikala", kad god neko ponudi pripovedanje o uzaludnosti našh uverenja kako postoji "stvarno i zaozbiljski" samo ono što nam je pokazano kao "jedina moguća realnost", kad god neko reši da nam pokloni čarobni svet sopstvenih fikcija - mi to dočekamo s zahvalnošću i puni dobre volje da fikciju - podelimo...
Douglas Adams je, čini mi se, tako od svih dočekan i onda nastavio da luta po Galaksiji siguran da nam je ostavio sva potrebna uputstva o tome kako ga možemo pratiti, ako nam je stalo do toga, naravno.
Sve do kafane na kraju sveta...
p.s.
ovaj tekst posvećen je, ovog petka Avgusta trinaestog, jednom autostoperu (quite a handsome one, must say) kog umal` da promašim, da nisam na vreme srela DNA i pročitala H2G2, što bi bila nepopravljiva šteta za ovaj deo Univerzuma...
...I jedina moguća muzika uz čitanje o izmišljanju priča o svemu... (traje taman koliko i - čitanje, and it is only a click away, as everything else is... :)
16.08.2010.
dodatak: