Učenici jedne osnovne škole iz zemunskog naselja Altina već treći dan ne dolaze u školu jer su njihovi roditelji zabrinuti za bezbednost svoje dece, sve zbog novoupisanog učenika šestog razreda.Dečak je zbog svoje naravi menjao nekoliko škola,sve do momenta kada ni jedna ustanova nije htela da ga upiše. Tada je reagovao zaštitnik građana i prosvetna inspekcija i dete je upisano u školu u Zemunu. Dečaku je to treća škola ove školske godine, a od oktobra je nekoliko puta vadio nož na drugu decu, čak i pred roditeljima i nastavnicima. Kao šlag na tortu treba napomenuti da ova škola nema školskog pedagoga.
Moji prijatelji imaju sličan problem sa dečakom iz razreda njihovog sina. Iako tek treći razred, dečak ometa nastavu, fizički ozleđuje decu iz razreda, a u školi su nemoćni da bilo šta učine. Vest iz Zemuna i u njima budi slične ideje.
Potpuno razumem roditelje koji se brinu za bezbednost svoje dece i njihovu želju da se opasno i problematično dete izbaci iz škole. Ali postavlja se pitanje: šta se može učiniti sa takvom decom? Ne možemo ih prosto baciti na smetlište. Ima li nade za njih?
Stručnjaci se slažu da postoje nekoliko faktora koji utiču da neko dete postane problematično. Porodica je svakako najčešći, ali tu su i okruženje, škola, ali i genetski faktori.
Šta je trebalo uraditi?
Najvažnija stvar je rano otkrivanje postojanja problema. Na žalost, kod nas je ustaljena praksa negiranja i "guranja problema pod tepih". Velika većina roditelja će prvo negirati da problem postoji, a kada se nešto desi krivca tražiti u drugima. Sećam se primera oca od pre godinu - dve, čije su ćerke bliznakinje ubole jednog dečaka. Za njega je krivac bila psiholog škole, zato što je razvedena i zbog toga ne može da posao psihologa obavlja kako treba.
Drugi korak je tačno definisanje problema, otkrivanje njegovog uzroka, kao i način njegovog rešavanja. Da li su potrebni lekovi, psiholog, defektolog ili asistent u učionici, na stručnjacima je da procene. Jednostavno isključivanje iz škole je samo još jedan način sakrivanja problema od očiju javnosti.
U konkretnom slučaju, tužno je što se čekalo da se nešto ovako desi, da bi se počeli suočavati sa problemom. Dečak je već šesti razred, pubertet je već pred njim.
Žalosno je i to što su protivnici inkluzije počeli da koriste ovaj slučaj za još jedan napad na proces inkluzije u srpskim školama. Opet se u praksi pokazala ona narodna : "Sit gladnom ne veruje". Iskoristiću ovu priliku da kažem da cilj inkluzije nije da roditelji mogu da lažu sebe, već da im se dete u što većoj meri osposobi za samostalan život i da se oseća delom zajednice.
Zašto sam napisao ovaj tekst?
Smatram neophodnim otvaranje savetovališta u Srbiji, kako za decu sa posebnim potrebama, tako i za agresivnu decu. Bez ozbiljnog timskog rada ne može se ništa uraditi. Dvadesetak međusobno povezanih savetovališta na teritoriji Srbije, sa psiholozima, defektolozima, logopedima, pedijatrima, fizijatrima i drugim potrebnim stručnjacima su način da se nešto ozbiljno pokrene u ovoj zemlji. Oni bi vodili brigu i o edukaciji nastavnika, asistenata, ali i psihologa po školama. Najveće probleme sa agresivnom decom bi rešavali zajedničkim radom, a to je jedini način da se nešto promeni. Sve drugo je mlaćenje prazne slame.