Gde ste, od svih lopti, našli baš srcima da se igrate.
Ne znam.
Volela bih da napišem tu pesmu, noćas. Je dan.
Kuća je topla. Dom moje ljubavi nije tu.
Ali je topla. I govori o njoj. Kako smo je gradili u jedinicama nepoznavanja i otimali od sigurne sebičnosti.
Kako smo joj nadevali sumnje i sekvence
Nemanja.
Ne znam. Pisala sam formule po pesku, noćas. Je toplo. Iako najavljuju led. Gledam crteže, oblačim još jedan džemper,
Biće ovo godina sigurnih odlazaka. Tvojih neodluka. Još jedna godina ljubavi: kao i svaka do sad.
Pa zašto onda pišeš, o njoj. Skoro pesmu.
Zato što svaka jeste.. A mi umemo.. ili ne.
Ne znam. Možda tako treba da nestane. Noćas. Je tu. Pitanje o nama. Oko mene nema odgovora. Sve dok ne odem. I ti nastaviš da gledaš u površinu. Bez reči.
Tada dolasci ne budu važni.. Više. Ili manje. Do.sada.
Ne znam. Da postavljam pitanja. Samo otvaram i zatvaram vrata. Dosada izađe da prošeta, ali se i vrati. Dom moje ljubavi osvetljava pokušavana
Polja.
Dosada, kao mir na steni, toploj od obećanja da će sigurno proći. Ovuda. Sa velikim slovima umesto brava. Da će sigurno proći.. Skuvaćemo joj čaj.. I nastaviti da dremamo na suncu.. Gledajući sliku koju će uskoro zahvatiti
Senka.