izvor: http://www.indymedia.org.uk/en/2011/08/483218.html
Delovi Londona još uvek gore nakon tri noći velikih nereda, a plamen se širi na Birmingem, Notingem, Bristol i Liverpul. Postoje velike nedoumice oko ovih požara a medijski establišment se radije iz petnih žila trudi da ih osudi umesto da pokuša da ih razume. Kao komunisti, ovo mi nije dovoljno. Ovi nemiri su iznenadna erupcija socijalnih tenzija koje se već dugo gomilaju - tenzija čiji je uzrok kriza kapitalizma.
Pored svih tih televizijskih prenosa zgrada obavijenih plamenom, lako je zaboraviti da varnica za plamen potiče od metka iz policijskog pištolja. Prošlog četvrtka, policajci su upucali i ubili Mark Duggan-a na ulicama Totenhema u Severnom Londonu. Najveća britanska naoružana banda - Metropolitan Police - tvrdila je da je Duggan bio "gangster" i da je prilikom incidenta pogođen i jedan policajac. Kasnije se ispostavilo da je metak završio u policajčevom radiju i da ga je i ispalio policajac.To je dodalo na uverljivosti izjavama očevidaca da je Duggan bio pribijen na tlo i praktično već onesposobljen kad je ubijen.
U subotu uveče, Duggan-ovi prijatelji i rodbina okupili su se u policijskoj stanici u Totenhemu, zahtevajući objašnjenja. Policajci su se onda, iz razloga koji su ostali nejasni, pendrecima obrušili na šesnaestogodišnju devojku. Tako je postavljen sto za završnu partiju tj. noćno otvaranje karata između ogorčene zajednice i predstavnika države. Nasilje koje je usledilo izgleda kao postvarenje izjave Martina Lutera Kinga "neredi su jezik onih koje niko ne čuje".
To je bio prvi dan. Drugog dana, ideja o neredima se izgleda proširila glasinama i - naravno - putem Twitter-a i Facebook-a. Bez sumnje da su mnogi od učesnika nereda umislili da je to prava prilika za ravnanje starih računa sa policijom. Drugi su iskoristili priliku da opelješe radnje dok je policija u konfuziji. Ovakvi modeli ponašanja postali su još izraženiji trećeg dana. Postoje izveštaji o nasilju protiv ljudi koji nemaju nikakve veze sa policijom.
Ali svi ti izveštaji ne pokušavaju da krenu dalje od opisa situacije - ka razumevanju onoga što se događa. Kao svaki drugi važan događaj ovih dana, i ovaj treba analizirati u kontekstu ekonomske krize, od koje ultra bogati peru ruke a svoje gubitke spretno prosleđuju niz lanac ishrane, tako da najsiromašniji najviše stradaju. Kao što čak i članak u Daily Telegraph-u priznaje, upravo takav socio-ekonomski vandalizam stvorio je uslove u kojima se svi ti izveštaji pre ili kasnije neminovno i pojavljuju.
Pre dve nedelje posetio sam malu izložbu u Liverpulskom međunarodnom muzeju ropstva, koja je komemorisala nerede u Toxteth-u 1981. godine. Vremenska distanca omogućava razumevanje izjava kojima su oblepljeni zidovi, mada one teže da samozadovoljno i površno utvrde da je Liverpul danas jedno mnogo drugačije mesto. Prošle noći, bilo je ponovo nereda u ulici Toxteth's Upper Parliament.
Ali, na neki način, takav kredo izložbe je tačan; Liverpul 2011. je mnogo drugačiji od Liverpula 1981. godine. Onda smo imali samo šest godina neoliberalnog juriša. Sada ih je trideset i šest. Poslednja kriza kapitalizma rodila je decu geta sa još manje ičega što bi mogla da izgube.
Nije problem da potlačeni ljudi radničke klase masovno krše zakon. Problem je u tome što je toliki pravedni gnev zbog policijske bezobzirnosti toliko napadno "apolitičan" a mnoge njegove žrtve potpuno nevine u političkom smislu. Do sada, bilo je vrlo malo vođstva od strane radničke klase na radnim mestima a ovaj očigledno neusmereni izliv besa i destrukcije je neizbežni rezultat jednog takvog stanja.