Devetog novembra je Međunarodni dan borbe protiv fašizma, protiv nacizma, ustanovljen kao sećanje na noć između devetog i desetog novembra 1938, noć koja se zove i "Kristalna noć" u kojoj je rulja izlupala stakla jevrejskih radnji, linčovala Jevreje, spaljivala im kuće i sinagoge i u kojoj su Jevreji odvođeni u zatvore, pritvore i "privremene objekte" koji su kasnije postali zloglasni koncentracioni logori.
Sve se to dešavalo uz saglasnost nacističkih vlasti i kao posledica zakona koji su doneti par godina ranije, poznatih kao "Nirnberški zakoni" kojima se definisalo državljanstvo i građanska prava stanovnika tadašnje Nemačke, a kojima su Jevrejima - sva ta prava oduzeta. Zakoni kojima je legalizovano ubijanje Jevreja,
ponižavanje, učenici, Jevreji, izvedene pred razred uz natpise mržnje na školskoj tabli, "Čuvaj se Jevreja! Jevreji su naši najveći neprijatelji!", 1936.
Progon je bio zakonit, nasilje poželjno, a čitava jedna grupa građana Nemačke, Jevreji, bili označeni za istrebljenje tokom procesa koji će kasnije biti nazvan Holokaust, industrija smrti, kojim je država ubijala sopstvene građane jer ih je, zbog njihovog etničkog, verskog, istorijskog identiteta - stavila van zakona. Jer je od mržnje napravljena politika i - sve se svima činilo zakonitim i "normalnim".
I skoro svi su ćutali pred prizorima koji su im se odvijali pred očima. Skoro svi. Uvek, srećom, ima onih koji podignu glas, pokažu otpor zlu i koje takođe treba pamtiti, oni su, ma kako malobrojni ponekad bili, savest i uteha ljudskog u svima nama.
razgledanje zla, jutro nakon "Kristalne noći"
Nacizam, fašizam i sećanje na strahote "Kristalne noći", osim što odslikavaju najmračnije stranice zla koje su ljudi ikada smislili i osim što današnjim danom obavezuju na sećanje na sve nevine žrtve tog zla, imaju osnovni zadatak i da nas suoče s osnovnim razlogom zbog kojeg je donošenje "rasnih zakona" u Nemačkoj bilo moguće i zbog kojeg je zlo uvek moguće: mržnja prema različitim od nas samih UVEK može pronaći nosioca i "ljubitelja mržnje" koji će ljude nahuškati jedne na druge, koji će od mržnje napraviti politiku koja za posledice može imati samo smrti, razaranja, zločine i zlo u svom kristalnom, čistom obliku.
Cinici kažu da je mržnja mnogo kreativnije osećanje od ljubavi i tolerancije, da je mržnja pokretačka, da do neslućenih razmera ume da ojača niske strasti i volju za zlom u ljudima.
I osnovni cilj zakona u svakoj državi je da mržnju, da ispoljavanje mržnje prema bilo kome ili bilo čemu, da ponašanje zasnovano na mržnji zabrani zakonima, da zapreti kaznama za svako ponašanje zasnovano na mržnji, na netrpeljivosti, na volji da se misli da si bolji ako nekog drugog definišeš negativno u odnosu na sebe samog, u privatnosti svog svetonazora.
Čini mi se da, ne samo o svakoj godišnjici "Kristalne noći", nego i inače i mnogo češće nego što se to radi - treba i misliti i razgovarati o upotrebi mržnje, o volji za mržnjom, o instrumentalizaciji mržnje.
Nacizam je pobeđen i zabranjen kao i fašizam, ali - mržnja je ostala tu negde, mržnja nije od stakla da se može izlupati, da se može uništiti do neupotrebljive srče koj se može, bačena, zaboraviti.
Mržnja je danas mnogim zakonom zabranjena, ispoljavanje mržnje kažnjivo, ponašanje zasnovano na mržnji, na netrpeljivosti je neprihvatljivo, promovisanje i širenje mržnje ne spada u slobodu govora, ali mnoga mržnja ostala je, jednako snažna u stavovoima, u uverenjima u ubeđenjima da si "bolji" ako prema nekome ili prema nečemu gajiš mržnju.
O mržnji treba govoriti, o razlozima svake mržnje treba voditi dijalog, jer ma koliko jaka i čvrsta bila, mržnja ipak ima "staklenu bradu" koja se može pogoditi pitanjema:
"Zašto toliko mrziš ono što ne poznaješ, ono što je samo vidljivo različito od tebe, po rasi, po veri, po naciji, po polu, po bilo čemu što neku manjinu oko tebe - čini manjinom?
Ko te je naučio mržnji?
Ko te je i kako zatrovao voljom za mržnju koja te sprečava da budeš ljudsko biće i od tebe pravi zver, predatora, jednog u rulji koja razbija stakla i ljude?"
Nacisti su imali "stakleno" opravdanje - država je zakonima propisala mržnju, ozakonila je, od mržnje je napravila sistem.
Šta je bilo čije opravdanje danas, kad je mržnja zakonima zabranjena?
I može li, uopšte, biti opravdanja za mržnju?
Kad god, bilo kada i bilo gde, svedočimo izlivu mržnje, netrpeljivosti, diskriminaciji bilo koga, treba da se setimo - u počiniocu takvog dela mržnje u njegovom srcu je zabodeno malecno zrno stakla i srče iz "Kristalne noći" doletelo kroz vreme, seme zla kojeg možda nije ni svestan, ali ako to vidimo, ako mi sami znamo bolje i više - dužni smo da kažemo "nemoj!", dužni smo da, kako god znamo i umemo, ukupnu mržnju smanjimo i da nikad, nikad ne navijamo za mržnju, bilo kakvu i bilo čiju. .
To je čini mi se, prava poruka strahota "Kristalne noći".