Juce me je brat podsetio na 14 godina od kako vise nema naseg druga iz detinjstva. Nasi ocevi su odrasli zajedno u jednom malom selu nedaleko od Krusevca. Nas tata je dosao u Beograd, njegov ostao u kraju, u susednom gradicu Varvarinu, ali smo se druzili svako leto u selu.
Vojkan je poginuo na Trojice, 30 maja 1999. u Varvarinu u divljackom bombardovanju lokalnog mosta. Taj most je strateski prilicno nebitan za vojsku. Ima jedan, blizu, koji je mnogo bitniji, a koji nikad nije gadjan. Trojice su slava Varvarina, pada u nedelju, i u gradicu je uvek vasar. Skupe se mnogi i iz okolnih sela. Kako je taj deo izvan vaznih puteva i legitimnih vojnih ciljeva, niko nije razmisljao da postoji bilo kakva opasnost. Tragedija tog dogadjaja cini zlocin vecim.
Most je pogodjen prvi put, i u tom prvom naletu poginulo je troje ljudi, i dosta je bilo povredjeno. Nekoliko minuta kasnije, avioni su se vratili. Tada je poginulo jos sedam ljudi.
U tom drugom naletu poginula je i 15-gofisnja Sanja Milenkovic, koja je iz Beograda, gde je isla u skolu, otisla u bezbedni Varvarin. Kazu da je ostala da visi nepovredjena na mostu posle prvog naleta, ali da je ubijena u drugom.
Vojkan je, po prici, to jutro bio uznemiren. Kad je doslo do prve eksplozije videli su ga kako ko bez duse juri ka mostu da pomogne. Stigao je do crkve, koja je neposredno pored mosta, kad je doslo do drugog napada.
Tog dana bilo je lepo vreme, vidljivost je bila dobra. Cilj oba napada bio je da se ubiju civili, da se zaplase. Po svim definicijama, to spada u ratni zlocin. Ne i po definiciji sudova modernih zemalja. Jedino sudjenje za taj zlocin odrzano je u Nemackoj, ali sud je odbacio tuzbu.
Ko ima stomak, neka pogleda
ovde