Kosarkasice Srbije danas su se plasirale u polufinale Evropskog prvenstva (vidi
ovde).
Ja sam pocela da igram kosarku malo pre nego sto se Marina Maljkovic, selektorka nase reprezentacije, rodila. Tog septembra '81, samo dve od danasnjih reprezentativki su bile male devojcice.
Malo pre toga, nase zenske ekipe ostvarile su izuzetne uspehe, kosarkasice Zvezde su postale prvakinje Evrope, a reprezentacija je osvojila zaltnu medalju na Olimpijadi u Moskvi. Rekli su mi da je Vukica Mitic tuiz nase zgrade, i odmah mi je postala omiljena igracica iz te generacije.
Igrala sam relativno, dugo, bez nekog veceg uspeha. Ali ta moja generacija poslednja je generacija koja je imala neki uspeh. Sa nekima od njih sam trenirala, protiv mnogih drugih igrala, sto na raznim omladinskim prvenstvima Srbije, sto na kadetskom prvenstvu Jugoslavije na koje smo maltene zalutali jedne godine. Ta moja generacija bila je jako mlada, samo tri igracice bile su starije od 25 godina tad kad su osvojile tu poslednju medalju.
Sa raspadom zemlje, raspala se i zenska kosarka. Klubovi su i dalje pravili odlicne igracice, ali one su trofeje osvajale negde drugde. Reprezentacija je polako tonula, bez bilo kakve strategije. Od tada nismo se nikad vise plasirali na Olimpijadu, bili smo na samo jednom svetskom prvenstvu. Cak se na proslo Evropsko prvenstvo nismo plasirali. Kosarkasice su prestale da postoje.
Ustvari, i pre toga maltene nisu postojale. Secam se tog mog drzavnog prvenstva za kadetkinje u Urosevcu 1985, gde smo otisle kao druge iz Srbije. Gde sam prvi put videla neke kasnije sjajne igracice, Daniru Nakic, Zanu Lelas, Noru Vild. Trebalo je da svi imamo iste trenerke, a mi nismo imale klupske, pa smo se dogovorile da imamo sive, jer je nekoliko nas imalo. Pa je bar jedna moja saigracica pozajmljivala trenerku. Sledece godine smo dobile neke trenerke, najjednostavnije. O patikama ili tako nesto nije bilo ni reci. Tek su u seniorskoj konkurenciji u nekim klubovima devojke dobijale patike.
I secam se mog drugoligaskog OKK Beograda, gde sam i zavrsila karijeru, gde se jednom prilikom na utakmicu putovalo zajedno sa kosarkasima Vojvodine, a cesto privatnim kolima. I gde smo trenirale po malenim salama velicine odbojkaskog terena. Sve vece i bolje zauzimali su rekreativci.
Ili kako smo na pripreme otisle u Belanovicu, koja je na vrhu neke cuke izmedju Ljiga i Arandjelovca, gde ne da nije bilo sale sa terenom, nego ni onaj napolju nije bas bio teren. Bio je pun nekih rupa. Ali je priroda bila prelepa i istrcale smo se po sumama i pasnjacima.
Znaci zenska kosarka nikad nije bas ni postojala, i mogla je da opstane samo pri onim velikim klubovima po vecim gradovima, ili u malim sredinama gde su imali kakvu takvu tradiciju, U vreme kad su se sportski klubovi raspadali, a novac odlivao, zenska kosarka je opstajala zahvaljujuci entuzijastima. Nekim trenerima i predsednicima klubova koji su cesto bili i jedini koji nisu igracice. To posebno vazi za mladje kategorije, gde nisam sigurna da su svi uvek bili placeni.
Zato je ovaj danasnji uspeh jos veci. Jer je ostvaren uprkos svemu. Ostvarile su ga igracice i onaj mali broj ljudi oko njih koji je ulagao i ulaze sve svoje vreme da neke devojcice nauci da ubacuju loptu u kos.
Ovaj uspeh je i onaj uspeh inata i bezobrazluka kad znas da nemas sta da izgubis, jer niko i ne veruje u tebe.